Cincili, cincili, čuje se glas, buncili, buncili, buncilii – kuca čas!!!
Tika-taka, taka-tika, tika-taka.. ima škole, nema škole, ima, ali ne za sve, ali možda ima i za sve, za najmlađe ima, za ove druge možda, trebalo bi, ali kako ćemo sad, ne znam, teška odluka, vrijeme ne radi za nas, već je kraj svibnja, ajoj, teško, teško…
Kao da je škola opcija, a ne obaveza, em što ne znaju što bi sa sobom, em pokazuju nikakvu koordiniranost, em bez obzira na sve funkcije i ovlasti ostavljaju dojam onoga što stvarno i jesu – Blaženka Divjak i onaj Lovrić, tužni, neefikasni činovnici opijeni vlastitom važnošću. Manjak svega ostaloga, više je nego očit…
Da ovim našim važnim ljudima iz službenih auta sa šoferom bude nešto lakše, pobrinula se majka priroda, njoj ne treba auto sa šoferom da bude efikasna, ona svoje stvari rješava bez najave, odmah, jako loše po nas, razorno za Zagreb…. U kombinaciji s Capakovom igračkom, evo prilike za odlične izgovore, mi bi bili sve, ali radi objektivnih okolnosti, ne možemo ništa!
Zanimljivo, kako je to valjda obrnuto proporcionalno – bez auta razmišljaš, s autom već manje, a s autom, sa šoferom, prestaneš skroz razmišljati – jednostavno nestane pamet, koliko god da je ima ili bilo, ili ono drugo – prebaci pamet, što je isto često…
Ima škole – nema škole, ima odluke – nema odluke… Ima škole, ali nema škole, ajmo vidjeti jedan primjer kako to izgleda, zanimljiv je, blizu, u centru Zagreba – kažu najstarija škola u Zagrebu, ali joj to nije pomoglo da se obrani od potresa, jednostavno – nebriga je došla na naplatu, austro-ugarska arhitektura je nekako izdržala zub vremena, ali potres već i ne… Dobro, teško je ikoga kriviti za posljedice potresa, ali, kao što osiguravatelji kažu, o tome treba misliti na vrijeme – a to mišljenje na vrijeme, tj., u njihovom mandatu, to je već njihova odgovornost. Bitno je spomenuti, iako svi šute o tome, ima li tu ikakvog osiguranja, je li itko od tih pametnih funkcionera znao da se neke štete mogu i predvidjeti, ili je to van njihove domene? Tko je odgovoran, na primjer, za to???
Bilo je tu nekih kozmetičkih intervencija, napravili su krov, to se vidi, ali ono što je bitno, a što se ne vidi – to su zaobišli… kad sam išao vidjeti o čemu je riječ, pred apotekom sam sreo gospođu koja je čekala red, pa smo popričali… Ona je konzervator, bavi se s tim, kaže, problem je u pristupu, fasade, fasade, pokriv, a ne suština, kakva obnova, kakva statika – pa ovi koji odlučuju su davno izgubili statiku i dodir s realnošću… Bilo da se radi o Bandiću, bilo da se radi o HNS-u, odakle je ministrica – ona mijenja kompletiće, a sustav se ruši…. Tako isto i Bandić i ovi njegovi ulickani paževi koji pretendiraju na važnost – nije auto dosta, ni šofer nije dosta, važan je namršteni pogled, važan je ukrasni šeširić – pogađate možda na koga mislim, na odgovornu osobu za obrazovanje zagrebačke palanke…
Fasade se vide i zato su važne, jedino važne, to su brze aktivnosti, brza lova, što bi se reklo, a dojam odličan – sve do potresa… naravno, nije to samo ova škola, ima cijela lista takvih… Za to vrijeme tehnika i ljudstvo je angažirano na izradi novog spomenika, još jednog u koji idu desetina milijuna, tamo radovi ne staju, isto kao i na žičari… to je sve 365 briga za demografski razvoj, to je kako ono zovu – solidarnost Milana Bandića 24/7!!!?
Potres je razrušio školu, odveo djecu i profesore iz zgrade, ostavio ih bez adrese – čekaju, ne znaju ni oni što… Ali čekaju, bez odgovora…
Ima još, ne znam da li grad, da li država – na prostoru ni 200 metara daleko, skele na dva velika objekta, sakralna, obnavljaju se hitro, pa nisu škole da mogu čekati, dizalica koliko god hoćeš, nisam ni znao da postoje tolike? Nakaradne izvedbe s križem na srušenom tornju, kreacija bez ikakvog smisla za estetiku građevine, udara u glavu i poništava ljepotu Katedrale, ali šalje poruku… Ne bogami ekumensku, operacija koja košta bogtepita koliko, ali za nju ima para, mora se Bogu i božjim slugama biti na usluzi… sad znamo i zašto, pa idu izbori.
Ne znam što bi trebalo, možda da ta škola, i sve ove druge škole sa spiska ranjenih u kojima se ne može održavati nastava jednostavno na pročelje ili na krov stave križ, da se proglase crkvama, možda bi onda dobile pažnju ovih paževa, možda bi onda djeca došla u prvi plan – možda, da sad, kao i obično, najlošiji ljudi među nama, pomažu najbogatiju instituciju, a djeca moraju na cestu – bravo, vjerodostojno, vjernički, uzorito…
Sramota je na obje strane – sramota je i tražiti novac i stavljati kao prioritet neke akrobacije za srušene tornjeve, plaćati milijune i milijune da bi se zadovoljile neke jadne svećeničke ambicije, dok u isto vrijeme, ide vrijeme, a škola ne postoji…
Opet bravo!!!
