Hrvatski pjesnik Danijel Dragojević, kojega u književnim krugovima iznimno poštuju, a gotovo je nepoznat široj javnosti, obilježava danas osam desetljeća života

Kritičar Branislav Oblučar kaže da je riječ o misaonom ili filozofičnom pjesniku koji se na karakteristično moderan način poigrava konvencijama književnih oblika, poput slobodnog stiha, pjesme u prozi i poetskog eseja. Njegova je poetska misao utemeljena na oprekama, poput težine i lakoće, svjetlosti i tame, radosti i straha, oskudice i obilja itd., pri čemu se u mnogim tekstovima traga za točkom njihove ravnoteže. Oblučar kaže da Dragojević poeziju vidi i kao djelatnost koja podrazumijeva moralno stajalište. Ona je u autorovoj poetici pojmljena kao način postojanja i oblik ostvarivanja uzajamnosti sa svijetom.
U Dragojevića je gledanje dvosmjeran proces u kojemu subjekt i objekt zamjenjuju uloge, kaže kritičar Krešimir Bagić te objašnjava da: pjesnik preko vidljivih prizora pokušava prodrijeti u prostor nevidljivog i crtati unutrašnji zemljovid svijeta. Dragojević je majstor detalja. On je možda najveći kad piše o najmanjem. Taj pjesnik u zrncu prašine može prepoznati i prikazati svijet, dodaje Bagić i napominje da se iza te jednostavnosti krije minuciozan Dragojevićev rad.
Samo što sam se okrenuo,
ukrali su mi jedno od dva vesla
što sam ih naslonio na zid.
Oho, uskliknuo sam.
Što će nekome jedno veslo bez drugoga?
Što će i meni samo jedno veslo što je ostalo?
Što će ikome samo jedno veslo?
Kakav je to svijet čije lađe plove samo s jednim
veslom?
Kakvi su to ljudi samo jednoruki, samo desnoruki,
samo ljevoruki, samo jednostrani, asimetrični?
Kakav je to ludi otok na kojemu sam se rodio?
(Veslo)
Više na hrt.hr