BRISANJE DUGOVA BLOKIRANIH: Ne znaš na kraju tko je veća budala – oni koji svoje obaveze uredno plaćaju, ili oni koji vjeruju predizbornim obećanjima da stiže spas

Iako se već 20-ak godina govori o donošenju zakona kojim bi se uveo institut osobnog bankrota, te tako definiralo granicu dužničke robije iza koje građanin koji je blokiran i ovršen na kraju ipak može doći do rješenja, a da ono barem donekle bude i u korist vjerovnika, taj je institut i dalje u domeni Superhika. […]

Iako se već 20-ak godina govori o donošenju zakona kojim bi se uveo institut osobnog bankrota, te tako definiralo granicu dužničke robije iza koje građanin koji je blokiran i ovršen na kraju ipak može doći do rješenja, a da ono barem donekle bude i u korist vjerovnika, taj je institut i dalje u domeni Superhika.

Godinama se govori i o tome kako su pravila Ovršnog zakona suluda, jer omogućavaju da relativno mali dug od nekoliko stotina kuna s vremenom naraste na desetke tisuća kuna, pri čemu troškovi odvjetnika i javnih bilježnika te suludi kamatni račun višestruko nadmašuju glavnicu.

Nekoliko Don Quijota, među kojima je, primjerice, sudac Trgovačkog suda u Zagrebu, Mislav Kolakušić, godinama upozorava kako je nakaradno da se naplata relativno malog duga koji se ne može naplatiti u novcu na kraju naplaćuje ovrhom na nekretninama, pa ljudi, tako, zbog 20.000 kuna duga ostaju bez stana koji vrijedi višestruko više.

I tek smo relativno nedavno dobili odredbe prema kojima se taj stan ili kuća ne mogu prodati u bescijenjenje, tako da na kraju ni ne pokriju taj dug i troškove ovrhe, što je donedavno u Hrvatskoj bio slučaj.

Umjesto da se doista ozbiljno uhvati ukoštac s problemom više od 320.000 ovršenih i blokiranih građana i barem još toliko njih koji posljednjih godina radeći po dva posla i štedeći na hrani da bi platili dugove žive na rubu toga da budu ovršeni i završe kao dugotrajno blokirani, građanima se tek predizborno malo olabavi omča oko vrata i uz sumnjive kriterije otpiše dio dugova, dok nitko ne zadire u suštinu problema. Tako su nas i iz HDZ-ove Vlade ovih dana suočili s jednom takvom idejom, i to samo dva mjeseca uoči lokalnih izbora, za koje se upravo zauzimaju startne pozicije. Ministar financija Zdravko Marić izašao je, naime, s idejom o otpisu dugova za oko 91.000 građana koji duguju iznos manji od prosječne hrvatske plaće, koja trenutno iznosi oko 5685 kuna, slično kao što je i SDP-ova Vlada, pred kraj 2014. godine, najavila otpis dugova za oko 60.000 građana s dugogodišnjom ovrhom i blokadom računa u iznosu do 35.000 kuna, pa započela s primjenom samo nekoliko mjeseci uočio parlamentarnih izbora. Uzalud.

Oprost bi se, kazao je Marić, odnosio na dugove prema središnjoj državi, gradovima, općinama te državnim i komunalnim poduzećima, no iako ga je najavio na sva zvona, još ne može govoriti o kriterijima niti uvjetima prema kojima bi se on provodio. Sve je još u povojima, odnosno tek je u pripremi zakon po kojemu bi se dugovi opraštali. S obzirom da su mnogi građani koji teškom mukom plaćaju sve svoje obaveze ideju dočekali pomalo nabrijano, od dobrih vijesti zasad znamo samo to da će Ministarstvo financija sad ozbiljnije pristupiti definiranju kriterija.

Dakle, još ne znamo hoće li se to odnositi prvenstveno na socijalno najugroženije kategorije građana, koji ispunjavaju kriterije za socijalnu pomoć i na one čiji prihodi u tri mjeseca prije podnošenja zahtjeva nisu prelazili 2500,00 kuna za samca odnosno 1250,00 kuna po članu kućanstva, s tim da ne smiju imati druge imovine osim nekretnine u kojoj žive, kao što je to za jednokratnu mjeru otpisa propisao SDP, što je na kraju iskoristila tek trećina od procijenjenog broja onih koji ispunjavaju kriterije, ili će oni biti fleksibilniji, zbog čega bi svima onima koji teškom mukom uredno plaćaju sve svoje obaveze na kraju mogle izrasti podulje magareće uši.

Jer, u marginama te predizborne bajke ovih se dana odvija prava drama oko spašavanja Agrokora, malog carstva tzv. tajkuna Ivice Todorića, čiji su temelji prilično poljuljani prevelikim zaduženjima, unatoč tome što su Agrokorove tvrtke među najvećim korisnicima državnih poticaja za poljoprivredu, pa i tome da su nekim tvrtkama iz koncerna po različitim modelima u nekoliko navrata otpisivani dugovi baš nekako u vrijeme kad bi ih se Todorić dočepao.

Tako mediji ovih dana pišu o tome da je Vlada premijera Sanadera Belju u studenom 2005. otpisala dug od 224 milijuna kuna (tvrtka je u koncern Agrokor ušla oko osam mjeseci prije toga), kao i PIK Vrbovcu oko 72 milijuna kuna, koliko su iznosila potraživanja prema državi (tvrtka je također u vlasništvu Agrokora bila tek nekoliko mjeseci). Vlada Jadranke Kosor u svibnju 2010. Vupiku je otpisala čak 105,4 milijuna kuna, dok je dug od 26 milijuna kuna reprogramiran na tri godine, pri čemu je zanimljivo da je Agrokor kupio Vupik u studenom 2009. godine, za 30 milijuna kuna.

I na kraju, u današnjoj situaciji u kojoj svi vjerovnici Agrokora grizu ne bi li nekako zaštitili svoje interese, vlast se postavila kao potpora velikim vjerovnicima, ali se nitko u državi ne bavi time kako bi državna blagajna od Agrokora mogla naplatiti nenaplaćeni PDV i dugove po drugoj osnovi, niti je građanima dano da znaju koliko ti dugovi iznose. Naime, na Hinin upit koliko u ovom trenutku iznose obveze Agrokora prema državi, da li je taj dug dospio te da li je što poduzeto u naplati tog duga, iz Porezne uprave odgovoreno je „da i Agrokor, kao i svakog drugog poreznog obveznika, štiti zakonska porezna tajna te da nisu u mogućnosti objaviti te podatke“.

Zanimljivo bi, pritom, bilo pitati male poduzetnike ili ljude koji se bave slobodnom profesijom, koliko vremena treba da im država sjedne na račun ako samo jedan mjesec ne plate poreze i doprinose koje su dužni uplatiti u državnu blagajnu. I tako ostajemo bez odgovora na pitanje kako jednima uspijeva dugovati puste milijune kuna, a drugi nakon mjesec dva neplaćenih obaveza završe blokirani, kad smo svi pred zakonima jednaki. Pritom se nitko, opraštajući dugove velikom Todoriću, ne pita kako svoje obaveze podmiruju oni kojima on duguje.

Da se razumijemo: Svoju povijest besmisla po tom pitanju ima i SDP-ova vlast, koja je, bez suvislih kriterija svojedobno provela šegonizaciju Hrvatske, modelom oprosta velikoga dijela duga brojnim tvrtkama u predstečajnim nagodbama, koje drugačije ne bi mogle opstati, niti platiti dugove, osim stavljanjem sve imovine na bubanj, pri čemu su opet oni koji uredno plaćaju svoje obaveze, na kraju ispali budale. I mnogi od njih teško preživjeli, zato što su onima s kojima posluju zakoni i pravosuđe omogućili da ih dugovi prerastu.

Upravo zbog toga, krajnje je vrijeme da se napokon krene u definiranje posve novog Ovršnog zakona i niza onih koji se odnose na dugovanja tvrtku, s jasnijim kriterijima i manje mogućnosti da se on gomila uz ogromne kamate do trenutka kad će netko po vlastitom nahođenju odlučivati o tome tko ide na bubanj, a tko ne, tko ima pravo zadržati glavu iznad vode, a tko tone. I s puno humanijim modelom rješavanja problema onih koji ipak dođu u blokadu i nađu se u bezizlaznoj situaciji. Naime, podaci Fine pokazuju da je najveći udio u ukupnom iznosu nepodmirenih obveza građana krajem 2016. otpadao na dugovanja starija od 360 dana – 95,2 posto ili 39,2 milijarde kuna. I udio građana čiji su dugovi stariji od godinu dana kreće se oko 83 posto u odnosu na ukupni broj blokiranih. To, ukratko, znači da ljudi nemaju izlaza, ali i da predizborno brisanje dugova definitivno nije riješilo probleme.

I na taj način ne samo da svi oni koji teškom mukom svoje obaveze plaćaju ispadaju budale jer se iz njihovog poreza svako malo nekome nešto oprašta, nego budale ispadaju i svi oni blokirani koji povjeruju predizbornim obećanjima da stiže spas.

POPULARNE KATEGORIJE