Njezino pismo prenosimo u cijelosti.
“Poštovani gospodine Klisoviću,
U Hrvatskoj se posljednjih mjeseci intenzivirala rasprava o primjerenom iskazivanju poštovanja ubijenoj djeci u Domovinskom ratu.
Nažalost, tijekom te rasprave došlo je i do prijedloga koji se mogu nazvati civilizacijski i društveno-demokratski neprihvatljivima, po kojima bi se, primjerice, u Zagrebu imenovali ulice i trgovi po komunističkim diktatorima koji su odgovorni za masovna ubojstva poslije II. svjetskog rata.
Europski sud za ljudska prava nedavno je presudio da se stranke koje se ne distanciraju od dokazanih totalitarnih i zločinačkih režima imaju zabraniti, i to temeljem čl. 11 Europske konvencije o ljudskim pravima. ESLJP jasno označava stranke koje veličaju komunističke zločine kao opasnost za demokratska društva.
Upravo poštivanje temeljnih ljudskih prava nas kao demokratsko društvo obvezuje na pijetet prema žrtvama totalitarnih režima.
Nažalost, Hrvatska Država je zbog agresije zločinačke JNA i Republike Srbije propustila suočavanje s komunističkom prošlošću, na način kako su to napravile druge bivše europske komunističke države.
Mišljenja sam da Zagreb kao glavni grad Hrvatske treba imenovati ulice i trgove po osobama kojima je totalitarni komunistički režim oduzeo život.
Predlažem da Gradska skupština promijeni slijedeće nazive ulica, te ih preimenuje:
1. Ulica Ivana Kljajića, umjesto ulice 29. X 1918. Ivan Kljajić najmlađa je žrtva agresije JNA i Republike Srbije. Kao šestomjesečna beba ubijen je 1991. u Vukovaru. On je ubijen samo zato što su agresorska JNA i srbijanska soldateska htjele poubijati sve nesrpsko stanovništvo, te su – iako svjesne da u Gradu Vukovaru živi civilno stanovništvo – sustavnim bombardiranjem, bez ikakve vojne logike, bombardirajući neselektivno čak i bolnicu, ubijale cijeli grad. Žrtva Ivana Kljajića treba nas podsjećati na neprihvatljivost nacionalizma i bilo kojeg oblika nasilja u ostvarivanju političkih ciljeva. Kroz imenovanje ulice po Ivanu Kljajiću odajemo počast svoj djeci ubijenoj u Domovinskom ratu kao trajnu uspomenu na žrtve koju su hrvatski građani podnijeli da bi Hrvatska Država bila slobodna.
2. Ulica Rosemarie Ševo, umjesto Masarykove ulice. Rosemarie Ševo, djevojčica od 9 godina, ubijena je 1972. po nalogu vlastodržaca tadašnje Jugoslavije i samoga tadašnjeg jugoslavenskog diktatora Tita. Naime, očuh malene Rosemarie bio je politički emigrant, te se borio protiv komunističkog režima. Jugoslavenska država odlučila je iz političkih motiva, bez suđenja, ubiti emigranta Stjepana Ševu i njegovu suprugu Tatjanu. Kako se malena Rosemarie našla u autu za vrijeme tog brutalnog ubojstva, agent jugoslavenske tajne policije UDBE hladnokrvno je pucao u potiljak devetogodišnje djevojčice. Davanjem imena ulici po Rosemarie Ševo trajno osuđujemo svaki oblik državnog zločina i terorizma, te čvrsto stajemo na stranu ljudskih prava i prava svakog pojedinca na slobodu političkog djelovanja.
3. Ulica Stjepana Đurekovića, umjesto Đorđićeve ulice. Stjepan Đureković je, kao politički emigrant, 1983. godine ubijen na posebno brutalan način, od strane jugoslavenske tajne službe UDBE. Prema presudi njemačkog suda, nalogodavci tog ubojstva su čelnici komunističke partije Hrvatske iz 1980-ih godina. Motiv im je bio prikrivanje korupcije, u koju su bili upleteni tadašnji hrvatski komunistički funkcioneri i njihova djeca. Đureković je, objavljujući svoje knjige i pišući za tadašnja emigrantska glasila, predstavljao ugrozu tadašnjem komunističkom režimu. Nedvojbeno je, dakle, da je Đureković ubijen zbog svog političkog djelovanja. Imenovanjem ulice po Stjepanu Đurekoviću odajemo počast svim žrtvama koje su bile proganjane, ili u ovom slučaju ubijene, zbog svojih političkih stavova i uvjerenja. Đorđićeva, pak, ulica simbolizira tadašnje sjedište zloglasne UDBE Grada Zagreba, te upravo nju treba nazvati imenom žrtve te UDBE.
Poštovani gospodine Klisoviću,
stvarna demokratska društva jesu ona društva koja se temelje na dokazanim istinama, na poštivanju zakona, te su istinski predana temeljnim ljudskim pravima i demokratskim vrednotama. Grad Zagreb kao glavni grad Hrvatske, treba biti predvodnik u baštinjenju ovih vrijednosti.
A kad su u pitanju žrtve totalitarnih režima i dužni pijetet prema njima, nikakve isprike ni alibiji nakon trideset godina više nisu i ne mogu biti prihvatljivi. Hrvatska mora napokon prihvatiti demokratske vrijednosti kao što nam ih Europski sud za ljudska prava jasno definira, te u potpunosti odbaciti svaki oblik opravdavanja i umanjivanja svih oblika totalitarizma i njihovih zločina”, stoji u pismu koje je poslala Vidović Krišto.
