Hrvatska nezadrživo juri prema tragediji. Ekonomskoj i društvenoj. Čelnici Vlade i oporbe podsjećaju na Barcelonin “Čarobni trozubac” Messi – Suárez – Neymar. Razlika je samo u tome što ovi naši napadaju prema vlastitom golu. Ne postoji obrana za tako vješte strijelce autogolova.
Što se tiče autogolova, u zadnju sezonu-dvije najefikasniji su desnokrilni napadači iz tobožnjeg domoljubnog bloka, koji vodi u predizbornim anketama popularnosti. Koliko je samo mržnje posijao između Hrvata, a sve samo da bi dobio iduće parlamentarne izbore, iako je teško shvatiti toliku strast za preuzimanjem vlasti.
Zar zapjenjeni desničari ne znaju da će iduća Vlada i saziv Sabora svjedočiti bankrotu državnih financija? Kažem svjedočiti, jer se podrazumijeva da neće biti sposobni poduzeti ništa osim promatranja apokalipse i hvatanja vještica – izmišljenih loših Hrvata.
I od zla ima gore
Da bi stranke desnog spektra pobijedile na izborima, moraju zaraziti mržnjom i zaludjeti nacionalizmom što veći broj onih koji su dosad bili na rubu normale. U tu se svrhu služe stravičnim sredstvima: minimiziranjem ustaških, a napuhavanjem komunističkih zločina. Uz jasnu poruku: sa svima koji nisu na njihovoj strani obračunat će se domoljubni Hrvati.
Za svakoga je najgori zločin upravo stradanje njegovih predaka, na kojoj god da su strani bili. Potomak ustaše nažalost pogubljenog na povratku iz Bleiburga ogorčen je jednako koliko i djeca i unuci mučenih i ubijenih u ustaškim konc-logorima. Na političarima je, međutim, da ne krivotvore povijest i da odgovorno gradiraju zločine upravo zato da bi istaknuli sustav vrijednosti za koji se zalažu.
Pokolji koje su partizani počinili krajem Drugog svjetskog rata su, kao što im samo ime kaže, zločini. Strašna je istina da su jednako prema poraženima postupali pobjednici i drugdje u svijetu. Međutim, ubojstva i mučenja koje su provele vlasti u NDH još su veći zločini od partizanskih. I po broju žrtava i po motivima krivaca.
Svaki kazneni zakon stupnjuje kaznena djela. Nije isto ukrasti, raniti i ubiti. Nije isto ubiti jednoga ili više. Nije isto ubiti iz nehata ili namjerno. Nije isto ubiti bezbolno ili zvjerski. I kazne su prilagođene značajkama djela.
Takvo je stupnjevanje moguće i između masovnih zločina. Jer, i od krupnih ima krupnijih. A Jasenovac i drugi logori po opsegu su strahota iznad čak i Bleiburga.
Nužno je stupnjevati zločine
Nije li dovoljno reći da su ustaški masakri bili uzrok, a partizanski posljedica? Zar nije relevantan podatak da je među stradalima kraj Bleiburga bilo mnogo krivih, a da su svi zarobljenici ustaških logora bili nedužni? Pardon, bili su “krivi” za to što nisu bili Hrvati ili barem nisu pripadali “ispravnoj”, klerofašističoj orijentaciji.
Jasno je zašto današnja nacionalistička desnica inzistira na isticanju pogibije svojih istomišljenika u svibnju 1945. Nacionalisti su manje pronicljivi te je s njima lakše manipulirati; agresivniji su, pa ih je lakše nahuškati.
Tko se bori za glasove na budućim izborima mudro čini što se obraća slabije obrazovanim i ratobornijim ‘Rvat’nama, jer oni će spremno skočiti na komandu – kao što su i njihovi preci činili. Ako komanda kaže “glasaj” (odnosno, na njihovom izobličenom novogovoru “glasuj”) oni će glasati, makar na vlast doveli najgore štetočine.
Odmak od antifašizma vodi u kataklizmu
Svatko pošten i sućutan osuđuje počinitelje strahota. Nije sporno da je odmazda koju je 1945. i kasnije provodila Titova vlast zahvatila i nedužne, kao i da su prekršene i povelje i principi humanosti pri postupanju sa zarobljenicima.
Ali, tvrdnja da je vojska koja je pala 1945. kraj Bleiburga bila “hrvatska vojska”, kao što piše na spomen ploči u ovom austrijskom gradu, u opreci je s ustavnom odredbom o ishodištu državnosti današnje Republike Hrvatske.
To su ishodište odluke Zemaljskoga antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (ZAVNOH) o stvaranju Federalne Države Hrvatske, a nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske.
Skrivanje ove istine možda će nekome priskrbiti dovoljno glasova za pobjedu na idućim izborima. Dugoročno, gurnut će Hrvate u tragediju, ako je nju uopće još moguće izbjeći.
