Svi veliki ljudi, duhovni i intelektualni gorostasi za vrijeme svojega ovozemaljskoga života, a na osobit način poslije njega svijet u kojemu žive nisu ostavili ravnodušnim. Uvijek su na neki način bili svojevrsna provokacija i poticaj na razmišljanje. Svojim djelovanjem, svojim radom, molitvom, žrtvom, pisanjem, općenito svojim djelima i riječima uvijek su „bunili duhove“, ali na konstruktivan način. Bili su ljudi koji su čeznuli za istinom, koji su tu istinu hrabro i nepokolebljivo naviještali, promicali ju i činili ju jasnijom i tako bili snažni i uvjerljivi smjerokazi prema onome što je lijepo, istinito i dobro. Takav je bio sv. Ivan Pavao II. kojega na osobit način Katolička Crkva štuje kao sveca. Njegova karizma, poslanje bilo je nešto uzvišeno. Ljude je pridobivala za Krista, za duhovne vrijednosti, za evanđelje života. Ivan Pavao II. je, možemo slobodno reći, bio planetarno popularna osoba. Ljudi su ga voljeli i poštovali, ali je mnogima bio i „kamen spoticanja.“
Mislim da ovdje nije potrebno iscrpno tumačiti teologiju papinske službe, nego samo podsjetiti kako kao katolici vjerujemo da je papa nasljednik apostola Petra. Papa je temelj vidljive Crkve, njegova karizma je utemeljena na samom Kristu i to na temelju događaja kojega opisuje evanđelist Matej u Cezareji Filipovoj gdje Isus naziva Petra –„Stijenom“, i da će na toj Stijeni sagraditi svoju Crkvu koju niti vrata paklena neće nadvladati (Mt 16,13-20).
I sam papa Ivan Pavao II. u poznatoj knjizi „Prijeći prag nade“ (knjiga intervjua s novinarom Vittoriom Messorijem) govori o provokativnosti papinske službe: „Vi ispravno kažete da je papa tajna. Imate pravo kad kažete da je on znak protivljenja, da je provokacija. Starac Šimun rekao je za samoga Krista da će biti znak protivljenja. Također smatrate da preda takvom istinom – dakle, pred papom – treba izabrati; za mnoge taj izbor nije lak.“ Papa bi trebao biti graditelj mostova i nepokolebljivi navjestitelji Kristova evanđelja i Kristove istine u svijetu po svaku cijenu. Budući da je papinska služba, kako vjerujemo, utemeljena na Kristu, svi bismo trebali stajati pred tom tajnom s velikom dozom poštovanja.
Međutim, poznato je da se u samoj Crkvi može dogoditi metafizička pobuna. I pobuna u tom smislu da pojedinci odluče vjerovati svojoj subjektivnoj viziji Boga, radikalno ju slijediti, pa čak i po cijenu da se dogode veliki „lomovi“ u Crkvi, velike duhovne rane koje joj čine veliku štetu. Metafizički „pobunjenici“ u Crkvi nisu glupi ljudi. Povijest nam svjedoči da je riječ o velikim intelektualcima i vrlo inteligentnim osobama. Ali eto! Možda im ta njihova inteligencija nije dopuštala da se prepuste duhu Kristove poniznosti i „iznutra“ svojim životom, svojim djelovanjem mijenjaju Crkvu. Možda oni nisu shvaćali da se ništa, pa ni u Crkvi ne može mijenjati bez ljubavi i strpljivosti, koliko god detektirali da u njoj eventualno neke stvari idu u krivom pravcu. Papa Ivan Pavao II. radio je na tome da izgrađuje taj duh jedinstva i pomirenja u Crkvi. No, na žalost nije mu to uvijek uspijevalo, što je urodilo velikim ranama na Tijelu Crkve.
Ivan Pavao II. nepokolebljivo je promicao Kristovu istinu najbolje kako je znao i mogao. Bio je strpljiv prema osporavateljima Crkve, prema „disidentima“, ali je znao kako i na koji način odgovoriti na sve metafizičke provokacije. U Crkvi ga nisu voljeli baš previše niti oni koji se smatraju „tradicionalistima“, kao ni oni koji su bili „progresivni“.
Dovoljno je, ukratko, sjetiti se „tradicionalnoga“ nadbiskupa Marcela Lefebra koji se već za vrijeme, ali i poslije Drugoga vatikanskoga sabora koji je donio velike promjene u Crkvi pobunio protiv tog istog koncila, nazivajući ga „modernističkim“. Za njega su na osobit način bili sporni dokumenti o vjerskoj slobodi, o pastirskoj službi biskupa, o odnosu Katoličke Crkve prema nekršćanskim religijama gdje je Crkva na osobit način učinila veliki iskorak u dijalogu i komunikaciji za drugačijima, s onima koji nisu katolici. Osniva 1970. godine Svećeničko bratstvo sv. Pia X. koje i danas djeluje, a koje, držeći se vlastitoga poimanja Tradicije Crkve ne priznaje Drugi vatikanski sabor smatrajući ga „modernističkim“ i „masonskim“. „Velika povelja“ toga bratstva je poznata enciklika pape Pia X. „Pascendi“ u kojem papa osuđuje modernizam kao onoga koji razara Crkvu i svijet. Također ne prihvaća liturgijsku reformu Sabora smatrajući ga „protestantizacijom“ liturgije, osobito mise. Ukratko za njega je Koncil „masonska“ i „modernistička tvorevina“. Papa Pavao VI. i Ivan Pavao II. osobno su, ali i preko posrednika pokušali urazumiti nadbiskupa Lefebra da ne čini nove šizme u Crkvi. Na žalost to im nije uspjelo. Bez papinoga dopuštenja nadbiskup Lebebre redi četvoricu biskupa 1988. godine i tako pada u ekskomunikaciju (izopćenje) iz Crkve. Svećeničko bratstvo Pia X. i danas je aktivno i djeluje.
Poznato je i tzv. „progresističko“ djelovanje njemačko-švicarskoga teologa Hansa Kunga koji je, mora se priznati veliki intelektualac, erudit, osoba široke kulture, kritičan prema strukturama Crkve na svoj način, ali je na žalost svojim djelovanjem unio veliku pomutnju u samoj Crkvi. Kritizirao je, po njemu nedovoljno promicanje koncilskih reformi. Na veliku kritiku svojih kolega teologa naišao je nakon dvije knjige u kojima je kritizirao „autoritativne crkvene strukture“. To su knjige „Crkva“ i „Nepogrešiv?“ gdje na osobit način dovodi u pitanje karizmu papinske službe. Kung je zapažen po još nekim knjigama u kojima je, možemo reći, dodatno „zacementirao“ svoju teološku misao. Papa Pavao VI. je i osobno, ali i preko posrednika pokušao urazumiti Hansa Kunga da ne čini pomutnju u Crkvi. Kada 1979. na papinsku stolicu dolazi Ivan Pavao II. oduzeto mu je pravo predavanja na teološkom fakultetu u Tubingenu. Kung nakon toga osniva Ekumenski institut, te 1990. godine pokreće projekt pod nazivom Projekt svjetski etos kojim se bavi odnosom svih religija svijeta kao čimbenicima mira i stabilnosti u svijetu. Svojim javnim istupima i djelovanjem ne krije svoj osobni animozitet prema papi Ivanu Pavlu II. No, kada bi dublje ulazili u tu temu, barem ovim tekstom, teško bismo se iz nje „ispetljali“, jer Kung zavrjeđuje dublju analizu od ovih temeljnih informacija koje su ovdje navedene. Bit će, vjerujem, prigode i za tu analizu.
Ivan Pavao II. je i „lefebrovcima“ i „kungovcima“ veliki kamen spoticanja. Jedni ga optužuju za „modernizam“, drugi za „konzervativizam“. Ali, ono što je zanimljivo u svemu tome jest činjenica da se sljedbenici nadbiskupa Lefebra („tradicionalisti“), kao i sljedbenici Hansa Kunga („progresisti“) između sebe u duhovnom smislu ne mogu podnijeti. Jedni druge optužuju da dovode u pitanje autentičnost evanđeoske poruke i nauk Crkve. Ali jednu stvar imaju zajedničku. Vrlo su kritični prema sv. papi Ivanu Pavlu II. i mnogi od njih, i s jedne i s druge strane ne mogu ga vidjeti niti „nacrtanog“.
Papa Ivan Pavao II. osoba je koja je do kraja – svojim životom, trpljenjem i djelovanjem svjedočio Kristovo evanđelje. Za njega Krist nema alternativu! Vjeran evanđelju, nauku i Tradiciji Crkve svojim enciklikama i naučavanjem Ivan Pavao II. pokazao nam je put kojim treba ići. Putem Krista, evanđelja i njegove ljubavi, i to u pravom smislu riječi. Ivan Pavao II. je razbio sve predrasude. Pokazao nam je da se može biti vjeran Crkvi, a ujedno biti snažno duhovno slobodan. Bio je strpljiv, ali vrlo odlučan prema svima koji su na bilo koji način dovodili u pitanje autentičnost Kristova evanđelja. Slobodno se može reći, Ivan Pavao II. trudio se ljudima svjedočiti onoga Krista kakav on uistinu jest – Krista ljubavi i evanđelje života. Zbog toga je on sam, mnogima bio provokacija. Zbog vjernosti Bogu i promicanja evanđelja mnogi su ga duboko poštovali. Ali eto, postoje i oni koji ga nisu voljeli. To je valjda cijena koju svaka velika osoba koja želi biti vjerna Bogu, svaki svetac mora platiti.
Korisno je čitati enciklike Ivana Pavla II. i krijepiti se njegovim nadahnutim naučavanjem i njegovom karizmom. Ali također treba uzeti u obzir i argumente njegovih osporavatelja, jer svatko ima pravo izreći svoje mišljenje o raznim teološkim i crkvenim temama i pitanjima. Samo – da se to ne pretvori u metafizičku pobunu. A na svim kršćanima je da se iskreno mole za dar Duha Svetoga koji bi omogućio svakoj duši sposobnost „razlikovanja duhova“ u Crkvi i u svijetu.
