Share

„Ulaskom u EU, privatizacijska pljačka Todorića postaje još nedodirljivija“

“Potpuno je jasno da je Todorić (ali i ostali krupni kapitalisti poput Tedeschija i drugih koji se rjeđe spominju) nedodirljiv. Sada, kada smo ušli u EU, je njegovo privatno vlasništvo, koje je stekao kroz privatizacijsku pljačku, još sigurnije. To je i bio jedan od razlogâ zašto su naši kapitalisti bili za EU, to je konačna legalizacija i potvrda onoga što se dogodilo u zadnjih 20 godina”, kaže Mate Kapović

mate kapović manjaDr. sc. Mate Kapović je docent na Odsjeku za lingvistiku zagrebačkog Filozofskog fakulteta, ali i veliki aktivist koji stalno upozorava na jačanje neoliberalnog kapitalizma. S njime smo porazgovarali o trenutnim aktualnostima od uvođenja fiskalizacija na tržnice do davanja autocesta u koncesiju. Kapovićevi odgovori su na sva pitanja gotovo identični – iza svih odluka elita stoji krupni kapital.

Živimo u demokraciji i kao možemo birati vlast kakvu hoćemo. Svejedno, stalno biramo između dvije velike stranke. OK, razlog tome svakako je novac kojim te stranke u kampanji barataju, te medijska pozornost koja ima se posvećuje i koja biraču na taj način poručuje da je to to od izbora – ili SDP ili HDZ. Međutim, promatrano i na lokalnoj razini, gdje ljudi imaju veću mogućnost upoznati dijapazon kandidata za gradonačelnika, svjedočimo istome, ako ne i gorem scenariju. Evo Bandić je opet pobjedio u Zagrebu. Zašto biramo iste, a želimo promjenu?

Kao što ste i sami rekli, u trenutnom sustavu izbori ponajviše ovise o novcu. Bez novaca i onoga što novac kupuje i od reklamâ pa do prostora u medijima i pobjede na izborima nema. Ako su pak novci ponajprije u rukama kapitala, kao i mainstream mediji, jasno je da stranka koja bi imala program protiv interesâ kapitala (a program koji bi bio u interesu većine je nužno i protiv interesâ kapitala) imala tu gadnih problema. Osim toga, najvećim strankama pomaže i njihova općenita etabliranost (materijalna i druga), koju je SDP naslijedio od SKH, a HDZ vješto izgradio (katkad u mafijaškom stilu) krajem 1980-ih i početkom 1990-ih. Jednom kada dođete na vlast i počne vas financirati i država, dolazi do začaranog kruga. Osim toga, srednjostrujaške stranke imaju još jednu prednost i one provode politiku koja se smatra “normalnom” i jedinom mogućom i koju osim domaćih ekonomskih elita podržavaju i sve međunarodne institucije (EU, MMF, SB, WTO). Sjetite se, recimo, zastrašivanja do kojih je dolazilo iz međunarodnih krugova moći kada je SYRIZA došla na korak do pobjede u Grčkoj. Što se tiče lokalne razine, istina je da je tu izborna dinamika nešto drugačija. Tu doista lakše dolazi do izbornih iznenađenja i do manjih ili većih uspjeha snagâ izvan mainstreama, pogotovo u manjim mjestima, iako se ni tu važnost medijâ i novca ne može nikako zanemariti. No na lokalnoj razini vrlo važnu ulogu igra i klijentelizam: npr. ravnatelji školâ koji se boje da bi mogli biti smijenjeni u slučaju promjene vlasti, poduzetnici kojima poslovi ovise o vlastima i sl. Što se tiče Bandića, on klijentelizam vrlo vješto spaja s populizmom, dajući na sve strane kada mu to treba za kupnju glasova. Općenito govoreći, uza sve dosad navedeno, treba uzeti u obzir i to da se za status quo uvijek lakše odlučiti nego za radikalne promjene, čak i kada je situacija jako teška. Tim više što će protiv radikalnijih promjena, a koje bi bile nužne da se nešto doista pomakne nabolje, biti svi mediji, većina javnih intelektualaca i sl., a uspjeh unatoč najboljim namjerama neće nipošto biti zajamčen – bilo bi naivno očekivati da će oni koji od ovakve situacije danas profitiraju (npr. Todorići i slični) šutke gledati kako na vlast dolazi stranka koja će im te privilegije smanjiti ili ukinuti. Ne treba ići u povijest do Salvadora Allendea u Čileu, sjetite se samo nedavnih slučaja rušenja s vlasti vrlo umjerenih Manuela Zelaye u Hondurasu ili Fernanda Luga u Paragvaju. Nije sporno da kroz kapitalistički parlamentarizam, iako je to sustav poprilično ograničene demokracije, u određenim okolnostima na vlast mogu doći i vrlo progresivne, pa čak i antisistemske, snage. Međutim, kada su jednom na vlasti, njima se u pravilu iznimno teško oduprijeti kooptaciji (usporedite, recimo, primjer Radničke partije u Brazilu trenutno koja je na vlasti skrenula oštro udesno iako je još uvijek ljevija od evropske “socijaldemokracije”). Osim toga, osim što je u krizi jako teško tražiti nekakve alternativne sustave demokracije i ekonomije (iako tada za tim postoji najviše zahtjevâ), ne postoji nikakav jasan smjer u kojemu bi trebalo ići. To je dosta različito od recimo 1990., kada je u čitavom Istočnom bloku došlo do velike promjene s realsocijalizma na kapitalizam i jednostranačkih režima na liberalnu parlamentarnu demokraciju. Tada radikalnu promjenu (tranziciju tj. prelazak na kapitalizam) nije bilo teško izabrati jer je ona odgovarala lokalnim elitama, podupirale su je međunarodne institucije poput MMF-a (koje su Istočni blok držale u šaci kroz dug), a propaganda je već unaprijed bila odrađena preko Hollywooda i iluzije zapadnog blještavila. Naravno, stvarnost se pokazala drugačija, ali poanta je u tome da snage poput SYRIZA-e danas ništa od toga na svojoj strani nemaju. Dakako, u Hrvatskoj još ništa poput grčke SYRIZA-e ili francuskog Fronte de gauchea ni ne postoji.

U intervjuu za Politikaplus.com kritizirali ste ministra financija Slavka Linića da poreznu disciplinu trenira samo na malim ribama. S druge strane imamo situaciju da je Todoriću dozvoljeno već toliko da naraste, da se Hrvatska slobodno može nazvati Republikom Agrokor. Istovremeno, isti je taj Todorić dužan je “kao Grčka”. Doista, krene li se to carstvo raspadati, veliki broj ljudi u gotovo isto vrijeme ostao bi bez posla. Slobodno možemo kazati da nas je kriminalna ekonomska politika koja nam je nametana od samostalnosti dovela u ćorsokak. Obračun s krupnim ribama, značio bi i obustavu njihova poslovanja, i time i rast broja nezaposlenih. U takvoj situaciji odakle krenuti? I zašto bismo uopće gajili iluzije da bi itko od političara krenuo od toliko moćnih “velikih riba” kao što je Todorić?

Mislim da nitko ne gaji takve iluzije. Potpuno je jasno da je Todorić (ali i ostali krupni kapitalisti poput Tedeschija i drugih koji se rjeđe spominju) nedodirljiv. Sada, kada smo ušli u EU, je njegovo privatno vlasništvo, koje je stekao kroz privatizacijsku pljačku, još sigurnije. To je i bio jedan od razlogâ zašto su naši kapitalisti bili za EU, to je konačna legalizacija i potvrda onoga što se dogodilo u zadnjih 20 godina. Dakle, jasno je da se velike ribe neće dirati. Istodobno, država je u ozbiljnim financijskim problemima i novce treba odnekud probati namaći. Kada se time također i pogoduje krupnom trgovačkom kapitalu, a to je glavni cilj fiskalizacije tržnicâ (smanjen promet na tržnicama znači veći promet u velikim trgovačkim centrima), tim bolje. Što se tiče Todorića i njegovog “bicikliranja” (da se poslužimo lucidnom Kutlinom frazom koja zapravo vrlo dobro oslikava logiku samog kapitalizma kao takvog), on zasad vješto manevrira svojim zaduživanjima i istodobnim širenjem. Naravno, nipošto se ne može zanemariti mogućnost da će mu se dogoditi nešto slično kao i Kerumu ili Pevecu (iako su oni manji igrači). Što će se dogoditi ako do toga dođe, teško je unaprijed predvidjeti. Jedna od mogućnosti jest propast velikih dijelova njegova carstva i posljedični rast nezaposlenosti, a druga je preuzimanje njegove imovine, ili njezinih dijelova, od još većih igrača izvana. No ne bih rado Todoriću (pa ni drugim krupnim kapitalistima) bio u koži. Naša prvobitna akumulacija kapitala nije daleko i ljudi se još uvijek dobro sjećaju kako je do nje došlo, unatoč pokušajima naknadnog mijenjanja povijesti kroz medije. Ako dođe stani-pani i narodu voda dođe do grla, što nije nimalo nerealan scenarij za budućnost, tada nitko, pa ni Todorić, neće biti siguran. I Gadafi se činio nedodirljiv pa sjetimo se kako je završio. Ako su nas ove zadnje tri revolucionarne godine išta naučile, a to je da je vrlo teško predvidjeti gdje će doći do narodne eksplozije.

Usprkos manjku političke volje da se država obračuna s velikim ribama, Liniću eto u posljednje vrijeme raste popularnost. Pokazuje to redovito mjesečno istraživanje agencije Promocija plus – CroDemoskop. Kako to tumačite?

Obračun s velikim ribama uopće nije u okviru onoga o čemu je dopušteno razgovarati. O tome nećete čuti ništa ni u mainstream medijima ni od ortodoksnih ekonomskih analitičara. Stoga su kozmetičke promjene i “uvođenje reda” na mikrorazini jedino što preostaje. To je uostalom i dobra izlika da se prikaže da se nešto ipak radi iako se ključni problemi, npr. problem proizvodnje i izvoza ili propadanja poljoprivrede, ni ne otvaraju. Nedvojbeno je da takvo što, uz medijsku podršku i Linićev osobni stil može imati prođu kod određenog dijela javnosti, pogotovo dok se udara na nekog drugog. No treba također priznati da npr. fiskalizacija ugostiteljskih objekata, zanemarimo li širi kontekst i zanemarimo li činjenicu da to neće spasiti našu ekonomiju, nije zapravo loš potez, gleda li se sâm za sebe. Činjenica je da se tu dosta radilo na crno i nije loše što se tu uvelo reda. Dapače, fiskalizaciju bi, koliko god ona imala druge stvarne motive u slučaju fiskalizacije tržnicâ, a o kojima smo govorili, trebalo protegnuti i na neke druge obrte. No sve to nije nešto čemu bi se trebalo posvećivati toliko pozornosti – to su sve sitnice kojima je prava svrha sitno ušićarenje u korist državnog proračuna i stvaranje privida da se nešto radi. To je popravljanje jednog sjedala u avionu koji se zapalio i nezaustavljivo pada prema zemlji.

Kako gledate na nepravomoćnu presudu u slučaju Franak i možemo li vjerovati da ona neće pasti na višem sudu? Već sada svjedočimo pritiscima u obliku ucjene o dodatnom slabljenju hrvatskog gospodarstva bude li ista odluka postala pravomoćna.

Teško je prognozirati konačni ishod, ali mislim da je dosta toga već sad postignuto. Slučaj Franak je izvrstan pokazatelj da se nešto ipak, uz tvrdoglavost i odlučnost, može postići i kroz sustav, i to čak protiv tako velikih igrača kao što su banke. Jasno je da će banke sada iskoristiti sve svoje resurse da što jače udare po tužiteljima – ključna će stvar biti oduprijeti se svim napadima i ustrajno se u javnosti boriti protiv svih ucjena i manipulacija. Klima u javnosti će biti svakako bitna i za konačnu presudu.

Situacija u medijima je nikada gora. Plasiranjem besplatnog sadržaja na internetu struka se totalno srozala, i iako je dostupnost informacije sada umnogome olakšana, iste te informacije plasiraju se nekritički, i izvan svakog konteksta, a pomama za površnim sadržajem isplivala je na vrhunac tog vodenog vala. Kako se novinarstvo može izvući iz te situacije i ponovno preuzeti svoju važnu društvenu ulogu bez naplate sadržaja na internetu? Možemo li očekivati da bi se to moglo dogoditi?

Ne bih osobno bio toliko zabrinut oko internetskog novinarstva. Iako na internetu ima i gomila smeća, općenito gledajući mi se ideološka zagađenost na internetu čini ipak manja od one u tiskanim medijima i na TV-u. Najveći problem, i što se tiče žutila i što se tiče ideološkog pakiranja, su po meni i dalje mainstream mediji. Na HRT-u se, uza sve mane, mogu još bar povremeno naći određene kritičke niše, na komercijalnim televezijama toga uopće nema. Što se tiče tiskanih medija, tu bi najveći dobitak za hrvatsko novinarstvo bila propast EPH. Naplaćivanje na portalima, pogotovo naknadno uvedeno, mislim da ne može proći. Jedna od prednostî internetskih medija je upravo njihova dostupnost, besplatnost i mogućnost dijeljenja vijestî putem društvenih mreža. U budućnosti očekujem još veću važnost portalâ, što će po meni biti dobro za medije, premda ne treba očekivati nemoguće stvari. Od većine novinarâ i većine medijâ se ni ne može očekivati ništa drugo doli podržavanje statusa quo. Sva sreća što ipak postoje i iznimke i što ih je i kod nas sve više.

Famozna medijska strategija Ministarstva kulture sastoji se od toga da dijeli tri milijuna kuna neprofitnim medijima te smanji PDV na ostale tiskovine uz smiješan uvjet – da redakcije imaju statut. Možemo li jednostavno izvesti zaključak – katastrofalno stanje u medijima savršeno odgovara politici i ona ga ne želi mijenjati?

Smanjenje PDV-a tiskanim medijima je čisto pogodovanje medijskom krupnom kapitalu po principu “ruka ruku mije” – mi ćemo vama smanjiti porez, a vi o nama pišite malo ljepše i pomažite nam kada nam to bude potrebno. Naravno da se ne želi mijenjati stanje u medijima – mediji imaju vrlo važnu ulogu u vođenju politike. Dovoljno je pogledati kako npr. Jutarnji list savršeno prati sve poteze vlasti i po potrebi napada profesore, seljake, sindikate, prodavače na tržnicama… Osim toga, mediji su izvor ogromne moći: oni su ključni kada ljude treba uvjeravati u totalne besmislice, npr. da ćemo živjeti bolje ako budemo imali manje plaće (tj. budemo “konkurentniji”). Sredstva bi za neprofitne medije trebala biti znatno veća iako ima i pozitivnih stvari, npr. mislim da je postojanje Novostî, Zareza ili Le Monde Diplomatique-a vrlo važno, a njih u najvećoj mjeri financira država. U konačnici velik dio slobode medijâ ovisi samo o političkoj volji. Npr. vrlo lako bi se moglo postići da HRT bude potpuno nezavisan od politike tako da se novinarima HRT-a dâ da sami neovisno izabiru svoje urednike, a da se politika u to ne može miješati i da ne može nikako utjecati na program. No jasno da se to neće napraviti jer bi to išlo protiv interesâ političke elite.

Najavljuje se davanje autocesta u koncesiju, daljnja privatizacija svega što valja… Time ćemo, planira se, krpati dug. No, ima li ga smisla time krpati? I što ćemo raditi ako sve to rasprodamo, a i dalje budemo u dugu?

To nije “ako”, to je “kada”. Sve te mjere su samo privremene i osigurat će plivanje na površini još koju godinu. Ali dug se rasprodajom obiteljskog srebra neće moći vratiti. Trebalo bi to gledati na potpuno drugi način – zašto bi kod duga cijeli teret bio na onome tko dug treba vraćati? Ne bi li bar dio rizika za dug koji se ne može vratiti trebao snositi i zajmodavac? Može li se tražiti od naroda da sebi otkida od usta da bi vratio dugove bjelosvjetskim financijskim mafijašima? Trebamo li mi uopće vraćati dugove u koje nas je svojom politikom uvalio npr. Sanader, koji sada čami u zatvoru? Jesmo li se zaduživali mi svi ili su to u naše ime činile korumpirane političke elite? Osim toga, drugačijih primjera ne nedostaje – dovoljno se sjetiti Argentine ili Ekvadora u zadnjih deset godina, koje velik dio svog nelegitimnog duga nisu vratile. Naravno, na takvo što se s ovakvim vlašću i ovakvom opozicijom ne može ni pomišljati, ali to sve valja imati na umu kada nas se ucjenjuje da se nešto mora učiniti jer će inače doći do bankrota. Tu je na djelu zapravo izrazito perverzan politički cinizam – katastrofalna ekonomska situacija (deindustrijalizacija, nezaposlenost, ogroman dug itd.), do koje nas je dovela politika rasprodaje i/ili uništavanja svega što imamo (radi krvavih milijuna 260 novopečenih moćnika), se sada koristi kao opravdanje za nastavak iste takve politike.

Kako ocjenjujete SDP-ovu vladu u usporedbi sa HDZ-ovom?

Ekonomska je politika SDP-ove vlade navlas ista kao ona HDZ-ove vlade. SDP i HDZ su samo lice i naličje iste politike. Jedina sitna razlika postoji u kulturno-identitetsko-simboličko-ljudskopravaškim pitanjima, npr. SDP-ovci će doći na gay pride, a HDZ-ovci će biti protiv zdravstvenog odgoja i sl. Ali i tu su razlike zapravo vrlo sitne jer ni SDP neće ići toliko daleko da će legalizirati homoseksualne brakove ili raskinuti vatikanske ugovore, a HDZ neće, recimo, zabraniti pobačaj. No ono što zabrinjava je svakako HDZ-ovo skretanje udesno iako je upitno koliko će točno od toga profitirati na kraju.

Tko će se u Hrvatskoj okoristiti ulaskom u Europsku uniju, a tko će najviše nastradati prema vašem mišljenju?

Okoristiti će se malobrojni političari koji će završiti po EU-institucijama, prevodioci koji će ondje naći posao, oni koji će trbuhom za kruhom pobjeći iz zemlje i tako se spasiti nezaposlenosti (što može biti dobro za njih kao pojedince, ali ne i za društvo u cjelini, pogotovo ako odlaze najobrazovaniji), malobrojni koji imaju novaca pa će moći putovati bez putovnicâ i oni koji će možda dobiti kakav projekt i sl. (iako od evropskih fondova u cjelini nećemo imati prave koristi jer oni u velikoj mjeri služe obrtanju kapitala u zapadnoevropskom industrijskom i bankarskom sektoru tako što morate kupovati zapadnoevropske proizvode i usluge, a zaduživati se za su- i predfinanciranje kod banaka u zapadnoevropskom vlasništvu). Nastradat će npr. poljoprivrednici, koji opravdano strahuju od ulaska stranog kapitala, ostaci domaće industrije, kojima je dosad CEFTA bila prilično bitna za izvoz, općenito gospodarstvo koje neće moći izdržati konkurenciju puno jačih zapadnih korporacija, radništvo kojemu će se sve više smanjivati prava itd. U konačnici, svima će nam biti lošije zbog neoliberalne ekonomske politike, politike koja ide protiv interesâ većine, a koja je u EU već u potpunosti institucionalizirana – politika privatizacije, liberalizacije, deregulacije i mjerâ štednje ondje ne da se preporuča, nego je i zakonima propisana i ništa drugo nije ni moguće. Socijalna država u Evropi je na uzmaku, a glavni napad na nju ide upravo kroz institucije EU.

Naša nova, krizom pogođena država, EU, i dalje inzistira na provođenju mjera štednje. Zašto ako je već utvrđeno da mjere štednje nisu ništa dobroga donijele? Možemo li se, prema vašem mišljenju, nadati da bi se u bliskoj budućnosti moglo od toga odustati?

To je odgovor elitâ na krizu više-manje u čitavom svijetu. U SAD-u je situacija nešto drugačija jer oni koriste činjenicom da je njihova valuta praktički svjetska valuta pa onda nemilice tiskaju novce, što u Evropi iz više razlogâ ne dolazi u obzir. Kejnzijanske kritike o besmislenosti takvih mjera pomalo naivne jer u ovakvoj sistemskoj krizi ni kejnzijanske mjere ne bi dovele do puno boljih rezultata. U zadnjoj ovakvoj krizi, 1930-ih, nisu pomogle ni mjere štednje ni kasnije New Deal – do obrata je došlo tek s Drugim svjetskim ratom. Zašto se mjere štednje provode? Kriza je dobra prilika da se smanje određena socijalna i druga prava (= troškovi za poslodavce), što prije toga nije bilo moguće. Ako smanjite plaće radnicima u javnom sektoru, za njima će ići i plaće u privatnom sektoru. Ako se smanje plaće, rad postaje “konkurentniji” i profiti rastu. Ako smanjite izdavanja za socijalu, ostat će više za subvencije kapitalu. Ako ste sanirali, kao u mnogim zemljama (npr. Irskoj), privatne banke javnim novcem, tada taj novac morate nekako nadoknaditi i rast javnog duga je izravno povezan s tom sanacijom te vodi do mjerâ štednje. U EU su s mjerama štednje povezane i neke lokalne osobitosti, npr. nevoljkost Njemačke i zemalja jezgre općenito da “spašavaju” manje uspješne zemlje (to sve unatoč tome što je izvozni uspjeh Njemačke itekako ovisan o npr. uvoznom “uspjehu” Grčke ili Italije). Ključna je stvar stopa profita – kapitalu se ne isplati investirati i onda u svijetu dolazimo do nevjerojatne situacije, tipične za kapitalizam, da istodobno imate i gomile kapitala koji “skuplja prašinu” (ili opet odlazi u financijske spekulacije), a istodobno imate gomilu nezaposlenih. Isto kao što u zemljama poput SAD-a ili Španjolske imate istodobno gomilu beskućnikâ i gomilu praznih stanova. Problem je što živimo u sistemu čija je glavna svrha privatni profit manjine. Ako se taj profit ne može ostvariti, ekonomija se ne kreće. Svrha nije da se svi uposle i da se radi nešto što će biti od koristi čitavom društvu. Naravno, mjere štednje sa sobom nose i brojne probleme i kontradikcije (smanjenje potrošnje itd.) i pitanje je kakav će biti njihov konačni rezultat. Ako rezultat i bude “uspješan”, što je vrlo upitno, to će biti uspješno po mjeri kapitala. Ukinuta socijalna i radnička prava i smanjene plaće se neće automatski vratiti jednom kada/ako se iz krize iziđe. Ukratko, ne vjerujem da će evropske elite svojevoljno tako brzo odustati od mjerâ štednje, a nisam siguran da pritisak odozdo može biti dovoljno jak da ih na to prisili.