Bude li prijevremenih izbora, ali ako ih i ne bude, jedno od pitanja u hrvatskoj politici je trenutačno vrlo aktualno. Što mogu pojedinci dokazani i vrlo uspješni u radu izvan politike? Kao i, što mogu oni koji su se osamostalili od svojih (parlamentarnih) stranaka? Cijelo ljeto, u ‘’sezoni kiselih krastavaca’’, koja to zaista nije bila zbog različitih afera i kriza, govorilo se o tome. Na trenutke, u tim se pričama nalazilo nešto nestvarno, pojedinci su to koji će spasiti Hrvatsku.
S početkom jeseni priča je ostala, ali se očekuje što će akteri učiniti. Jedan od nezavisnih saborskih zastupnika – ima ih više nego ikada u ovom sazivu – bivši ministar unutrašnjih poslova i bivši član MOST-a Vlaho Orepić osniva stranku Nova politika, dodajući još jednu u impozantno besmislenom nizu (160! ) stranaka. No, ništa posebno osim toga nije se doznalo. Osim uobičajenih pojmova i želja, koje smo do sada znala kod većine stranaka, parlamentarnih i izvanparlamentarnih, većih ili manjih.
Imena koja gotovo da su svaki dan bila u javnosti, odvjetnica Dalija Orešković, sudac Mislav Kolakušić, kao i saborski zastupnici Marko Vučetić i Bojan Glavašević, dok je nešto manje prisutan bio Boris Jokić. Sa skorašnjim početkom rada Sabora (19. rujna), odnosno s mogućim promjenama na političkoj sceni, možda će biti jasnije i određenije, što će učiniti, s kojim ljudima i kako. Zasad se ne zna ništa određeno, osim mnogo velikih najava.
Bivša predsjednica Povjerenstva za odlučivanje o sukobu interesa Dalija Orešković, koja je svojim radom, integritetom i vjerodostojnošću u radu i provođenju zakona dala građanima snagu vjere i povjerenja da nije hamletovski ‘’sve trulo u državi Danskoj’’, zapravo je napravila veliku uslugu eventualnim svojim političkim oponentima, Od početka kolovoza do početka rujna ‘’ispuhala se’’ bivajući valjda svaka dva dana u medijima sa svojom pričom. Nova heroina ljevice, kako su joj ponegdje tepali, nije imala ono najvažnije u politici, tajming i razumljivost, uz zahvalnu pozitivnu percepciju koju već ima u javnosti.
Mislav Kolakušić na dužnosti je suca Trgovačkog suda u Zagrebu, što znači da o svom mogućem političkom angažmanu može razgovarati samo u formi ‘’ako’’ i ‘’kad bi’’, Može samo u kritici funkcioniranja sistema i upozoravanja na situacije i stanje. Kad više ne bude (i ako ne bude) sudac, vjerojatno će se profilirati i djelovati.
Marko Vučetić, koji je isključen iz MOST-a, kao nezavisni saborski zastupnik razgovara, pregovara, ali još uvijek u tome nema ničega određenog. Bojan Glavašević je sam napustio SDP, koji je u dubokoj krizi. Najavio je osnivanje Kluba nezavisnih zastupnika, što nije ništa veliko jer i djeca bi znala da svaki sam za sebe ne može djelovati, osim da bude uz vladajuće ili ne bude u glasanju u Saboru. I on razgovara i pregovara, a to je sve.
Boris Jokić, koji također ima dobru percepciju u javnosti, manje je eksponiran nego ranije, izuzmemo li njegov pristanak da bude u ministarskoj ekipi predsjednice Republike, kad je ‘’pala’’ vlada Tihomira Oreškovića, a sastavljanje nove je potrajalo.
Hrvatska je imala Laburiste, OraH, koji su sličili tom trećem političkom putu, a stvarno ima jedan populistički Živi zid i klerikalni MOST, koji su svjetlosnim godinama udaljeni od bilo kojeg trećeg političkog puta. Amsetrdamska koalicija, lijevo-liberarni sastav GLAS-a, IDS-a i stranke Pametno, nije preživjela više od pola godine, dok je nedavno sastavljena koalicija stranaka ljevice sa Šibenskom deklaracijom.
Prema svemu sudeći, bude li izvanrednih izbora, ili budu oni redovni za dvije godine moglo bi se reći (zasad), opet shakespearovski ‘’mnogo buke nizašto’’. Političke se elite baš ničime vrijednim nisu iskazale. Hrvatskoj trebaju hitno promjene i razvoj, već je i nevažno tko će ih iznijeti, važno je da se dogode.
