TJEDNI ČUŠPAJZ: Da nije tragično, bilo bi smiješno

Protekli tjedan bismo mogli okarakterizirati kao tjedan šarolikih događanja; tužnih, komičnih, tragičnih i bizarnih, a nagoviješten je već u tjednu prije, viješću iz rubrike „vjerovali ili ne“. Usaglašen je, naime, dogovor o novom kolektivnom ugovoru. Radnicima javnih službi povećava se plaća za nevjerojatnih 2%! A čak je i napomenuto kako će se dalje pregovarati o […]

Protekli tjedan bismo mogli okarakterizirati kao tjedan šarolikih događanja; tužnih, komičnih, tragičnih i bizarnih, a nagoviješten je već u tjednu prije, viješću iz rubrike „vjerovali ili ne“. Usaglašen je, naime, dogovor o novom kolektivnom ugovoru. Radnicima javnih službi povećava se plaća za nevjerojatnih 2%!

A čak je i napomenuto kako će se dalje pregovarati o regresu, božićnici, većoj osnovici. Sindikalni pregovarači su, naravno, zadovoljni kakvim-takvim okončanjem pregovora, a nezadovoljni postignutim. Tipično sindikalno nezadovoljno zadovoljstvo, ili zadovoljno nezadovoljstvo. Ukoliko druga strana neće poštivati dogovoreno, i ako će opstruirati (kao i obično) predstojeće pregovore kojima bi se napokon radnicima javnih službi trebalo vratiti ono za što su zakidani svih ovih godina, sindikati će (kao i obično) poduzeti – odlučno ništa.

Da nam predstoji tjedan na rubu pameti nagoviješteno je i onim bizarnim događajem u Budimpešti nakon sastanka Orbana i Plenkovića. Na posve razumno i uljudno novinarsko pitanje „Sa kime je Hrvatska u hibridnom ratu?“, premijer Plenković je pri zdravoj pameti odgovorio pitanjem „Jeste li vi u Hrvatskoj ili u Beogradu?“. Očito je pitanje bilo odviše hibridno.

Nastavljeno je opet rubrikom „vjerovali ili ne“; povećava se i minimalac! Za čitavih 131 hrvatsku kunu! Sama po sebi, ta vijest i nije loša, nije niti materijal za šalu, ali postoji i onaj drugi dio. Kako bi se poslodavce koji radnicima isplaćuju sramotno mizerne minimalce nagradilo i stimuliralo, smišljene su i olakšice. Taj hvalevrijedan odnos spram radnika svakako treba nagraditi olakšicom. A za iduću raspravu o visini minimalne plaće možda bi trebalo razmisliti i o oporezivanju onih koji radnicima isplaćuju više. Takva bi mjera možda mogla polučiti rezultat i na demografskom planu.

Na istoj je sjednici usvojen čak i paket mjera za rast zaposlenosti! Jer, kakve bi to mjere bile, ako nisu u paketima? Ili investicije, ako nisu u investicijskim ciklusima? To bi bilo diletantski. Ovako je sve uredno zapakirano u pakete, omotano šarenim lažima i ukrašeno populističkim mašnama. Sve su paketi i projekti. Više se ni zamjena kanalizacijske cijevi ne može valorizirati kao ozbiljan posao ako iza toga ne stoji – projekt. I ne samo u politici, višoj ili lokalnoj, projekti su osnovna supstanca svakog strateškog promišljanja mediokriteta na odgovornim mjestima. Nesposobni smo, nismo kreativni i obrazovani, nismo ni dobronamjerni, ali imamo – projekt! U PowerPointu, razumije se.

Dobra vijest je bila da su policajci (ipak!) dobili plaće. Jer, zamislite situaciju da policija počne štrajkati. Ili DORH? Odjel za privredni kriminal. Imali bismo toliko privrednog kriminala da bi za par godina šteta bila veća od…pedeset milijardi.

Ratna vijest, uz one o hibridnim ratovima, bila je i inicijativa Željke Markić da se zaustavi Facebook uz pomoć diplomacije. Kao onomad Reuters.
Najavljuju se i predavanja o militantnim sekularistima. To je vrlo opasna i prijeteća masa fantoma, a pokazuju i tendenciju jačanja. U omanjim skupinama se kreću toliko vješto da ih nitko nikada vidio nije. Militantni sekularisti su kao bitcioni; o njima se govori, ali nitko zapravo ne zna što su, ne može ih se vidjeti, ali ih ima sve više.

Nastavlja se političko šibicarenje bistom Ive Lole Ribara. Što je, naravno, izazvalo neofašistički nastrojene sprej-revolucionare na nove akcije. Bistu bi možda zaista trebalo ukloniti, jer ju ovakav Zagreb ni ne zaslužuje. Kao ni sve ostalo što je uklonjeno, odmah u začetku kontrarevolucije ili nedavno.
U sveziglede kurikularne reforme oglasiše se biskupi. Previše je, kažu, informatike, a premalo, sigurno pogađate – vjeronauka. I da bi više pozornosti trebalo posvetiti predmetima od identitetskog značaja. I da djeci treba pružiti bolji uvid u cjelovitu povijest, odnosno u biskupsku interpretaciju povijesti. A sve „…s ciljem očuvanja hrvatskoga povijesnog i kulturalnog identiteta, ali i čitanja povijesnih događaja kojim se otkriva istina sadašnjosti utirući put odgovornosti prema budućemu“.

Kažu, tako, ljudi koji neprestano govore o izmišljenim likovima i događajima.

A koliko je Crkva ogromnim kliještima, nevidljivim poput bitciona ili militantnih sekularista, obuhvatila raspadajuće građansko društvo stežući sve jače, svjedoči i aktualan, kaotičan i tragikomičan događaj u privatnom katoličkom dječjem vrtiću Blažena Hozana, gdje je ministrica za demografiju Nada Murganić podijelila poklone koje sufinancira EU, a namijenjeni su siromašnijoj djeci. Ono što je u čitavom slučaju najspornije – a o čemu se zapravo govorilo najmanje – nisu ni oprečne izjave ni paketi u pogrešnim rukama, već službeni odlazak ministrice u privatni katolički vrtić.

Od vijesti s najinovativnijim sadržajem nikako ne smijemo preskočiti ideju ministra zdravstva Kujundžića. Riječ je o inovativnoj ideji o osnivanju Fonda za inovativne lijekove. Francuski model! Unatoč besramnom rasipništvu, kupnji nepotrebnih limuzina ili helikoptera, kaotičnim poticajima u poljoprivredi bez reda i smisla, apsurdno obimnom državnom aparatu, i ostalim brojnim rupama kroz koje proračunski novac curi na sve strane, zaključeno je da za lijekove ipak nema dovoljno. Pa bi se trebao osnovati fond u koji bi građani sami donirali, i uplaćivao bi se novac od humanitarnih akcija. Vlada će potom, navodno, za svaku uplaćenu kunu u fond dodati još jednu.

Gledano iz naše perspektive, ova ideja neodoljivo podsjeća na Alana Forda. Grunfovski model; osnivam fond u koji ćete uplaćivati sami za sebe, na svaku vašu kunu dodajem još jednu, a onda to sve opet ide meni.

A svi vrlo dobro znamo da problem zdravstva nisu skupi inovativni lijekovi, nego općenito skupi, suludo skupi – svi lijekovi. Pa za inovativne nema, niti će u skorije vrijeme biti.

Centralno događaj idućeg tjedna, bez ozbiljnije konkurencije, zasigurno je komemoracija u Lisinskom. Tamo je početkom 1990. održan onaj prvi mitomanski skup, prepun nacionalističke ikonografije i kiča. Tada je jednu od najpoznatijih hrvatski dvorana za umjetnost preplavila zloslutna deračina nacionalističkog pokreta, a Slobini – već debelo uigrani – pomahnitali mitingaši dobiše ozbiljnu konkurenciju.
Na simboličan način sutra će u Lisinskom sve i završiti. Jer ta i takva fetišističko-revizionistička politika, uglavnom lišena razuma i u cijelosti lišena samokritike, nikada nije izašla iz okvira pokreta. Ukoliko bi iz tih okvira izašla, zauvijek bi prestala postojati. Rat je odavno završio, međunarodni sud za ratne zločine je završio s radom, ali nacionalistički pokret, okupljen oko licemjerne mainstream političke osovine nikada neće aplicirati međunarodne etičke standarde, neće prihvaćati bilo kakvu odgovornost za zlo, i neće prihvaćati ništa osim vlastite pripadnosti toj iluziji.

Da nije previše tragično, nalikovalo bi komediji dell’arte.

I od najvažnijih vijesti svakako treba izdvojiti onu da se Zimbabve „vraća u normalu“. Ajde, neka se barem Zimbave vraća, kad mi ne možemo.

POPULARNE KATEGORIJE