Ustavni sud napokon je u četvrtak donio odluku po Zahtjevu za ocjenu ustavnosti Zakona o zdravstvenim mjerama za ostvarivanje prava na slobodno odlučivanje o rađanju djece, koji je donijet davne 1978. godine. Još 1991. ocjenu njegove ustavnosti tražio je Hrvatski pokret za život i obitelj, a u listopadu prošle godine ga je ponovila i udruga U ime obitelji. No, Odluka je takva da zapravo otvara Pandorinu kutiju i vodi nas natrag na početak: Na pitanje je li ova država dovoljno zrela da bude država svih njenih građana i imaju li građani uopće svijest o tome kolika je njihova odgovornost vezana uz to pitanje.
Naime, Ustavni sud odbio je Zahtjev da se spomenuti Zakon proglasi neustavnim, ali je od Hrvatskog sabora zatražio da u roku od dvije godine donese novi zakon kojim će se definirati ta problematika, pri čemu – treba li reći ‘srećom’ – zakonodavac ne može donijeti odluku o zabrani pobačaja, već samo o tome kako, odnosno koje mjere edukacije, savjetovanja ili pomoći trudnici i partneru, društvo prije njene konačne odluke mora osigurati. Odluka Ustavnog suda posebno inzistira na pravu žene da oko desetog tjedna sama odluči o porodu, koje se ne može ograničiti. To nam daje priliku da ljudi različitih svjetonazora napokon sjednu za stol i zaista porazgovaraju o tome kako ostvariti cilj: Da sloboda žene da odlučuje o tome želi li postati majka bude visoko uvažena, ali tako da društvo onima koje to žele, ali strahuju da neće moći iznijeti taj teret na leđima, pruži svu materijalnu i drugu vrstu podrške potrebnu da se osnaže i donesu odluku u korist majčinstva. Ustavni sud procijenio je da smo danas kao društvo dovoljno zreli za tu odluku i bit će zaista zanimljivo pratiti je li to doista tako.
Naime, Hrvatska je oko toga pitanja dugo vremena podijeljena, a u nekoliko situacija u kojima se on našlo u prvom planu – pogotovo u zadnje vrijeme, kada ga gura udruga U ime obitelji – pokazalo se da je riječ o dijelu društva koji je vrlo predan kad je riječ o ciljevima koje želi ostvariti, lako se organizira i može iznjedriti vrlo uspješne akcije. Na stranu to što se, možda, ne slažemo s porukom koja je stajala iza ‘Hoda za život’ središtem Zagreba, činjenica je da je relativno brzo i uspješno okupljeno 7000 građana koji su vrlo organizirano i mudro nametnuli poruku koju žele. Da ne spominjemo sada činjenicu da je spomenuta udruga imala i jednu od najuspješnijih akcija prikupljanja potpisa za referendum u Hrvatskoj u njenoj povijesti, što pokazuje o kolikoj je snazi riječ.
Onaj ‘slobodnomisleći’ ostatak Hrvatske, s druge strane, dosad se uspio okupiti jedino oko podrške kurikularnoj reformi, pa iako je inicijativa Hrvatska može bolje zaista okupila veliki broj građana na Trgu bana Jelačića, riječ je o inicijativi za koju ni izbliza još nije jasno bi li neku sličnu ozbiljnu akciju još koji puta mogla ponoviti. Nekako svi gledamo svoje posle do trenutka dok ne dotakne našu kožu, a kad dotakne – svi drugi gledaju svoja posla.
Odnos prema pobačaju, odnosno odnos društva prema ženi koja treba donijeti odluku o rađanju novog života, koji upravo majka treba izvesti u život, daleko je više od svjetonazora, to je pitanje odnosa države, odnosno cijelog društva, prema tome kako vrednujemo život. Ne samo od začeća do 10 tjedna, ili kasnije, nego pitanje što za nas znači taj mali rođeni čovjek. Krajnje pojednostavljeno: Ako se već borimo za to da što manje žena izabere pobačaj, možda bi trebalo razmisliti o mjerama koje obiteljima i posebno samohranim roditeljima mogu pružiti sigurnost da će svoje dijete moći izvesti na put. Naime, podaci Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo i Škole narodnog zdravlja “Dr. Andrija Štampar” pokazuju da je u Hrvatskoj te godine od svih žena koje su pobacile, njih 93 posto starije od 20. godina, a 78 posto njih već su majke, pa se prema toj statistici Hrvatska svrstava u red zemalja u kojima se pobačaj koristi kao metoda kontracepcije! Od žena koje se kod nas odlučuju na pobačaj, 65 posto njih je u braku, a više od polovice je – zaposleno! Kao razlog pobačaja one koje se na njega odluče navode financijsku krizu i loš odnos s ocem djeteta.
Prema zadnjim podacima Državnog zavoda za statistiku, stopa rizika od siromaštva među kućanstvima s uzdržavanom djecom iznosi 17,9 posto i nešto je niža od stope rizika na nacionalnoj razini (20 posto), no među stanovnicima u dobi od nula do 17 godina imamo 20 posto onih koji žive ispod granice siromaštva. Dakle: svako peto dijete u Hrvatskoj živi u tim uvjetima. Štoviše, među jednočlanim kućanstvima u kojima jedan roditelj brine o jednom ili više uzdržavane djece imamo čak 33 posto onih koji žive ispod praga siromaštva. Ili svako treće dijete koje živi samo s mamom ili tatom živi ispod granice siromaštva.
Ukratko – država nije napravila dovoljno da zaštiti djecu koja iz nekog razloga žive samo s jednim roditeljem, pri čemu su to često majke, koje su se na rođenje djeteta odlučile bez partnera, koji dijete nije priznao, ili jest, pa ne plaća alimentaciju. Mnogi očevi zato što ne rade, ili zarađuju premalo da podmire osnovne troškove života, no mnogi očevi i zato što to odbijaju plaćati zbog problema u odnosu s bivšom partnericom, za koje dijete nije krivo, ili zato što su zasnovali drugu obitelj, a prvo je dijete daleko od očiju i daleko od srca.
Ovdje svakako valja podsjetiti na činjenicu da Hrvatska već desetak godina rješenje na nacionalnoj razini: Zakonom je propisano da dijete u takvoj situaciji ima pravo na isplatu alimentacije iz državnog fonda, koji onda pokreće tužbu protiv roditelja i radi na povratu sredstava, no majke već godinama svjedoče kako su postojeći propisi ograničavajući i kako to pravo ne mogu ostvariti oni kojima je možda i najpotrebnije. Tako, na primjer, zbog zakonskih prepreka djeca radno nesposobnih roditelja godinama ne mogu ostvariti to pravo. Također, to pravo može se koristiti najdulje tri godine (iako sudski postupci za utjerivanje alimentacije koje roditelj pokreće privatnom tužbom nerijetko traju do punoljetnosti), pri čemu dijete ima pravo na naknadu za privremeno uzdržavanje, ali „u visini 50 posto zakonskog minimuma uzdržavanja određenog odlukom sukladno Obiteljskom zakonu“. Ili, samo na polovicu zakonom propisane alimentacije! Valja se, zaista, zapitati zašto se alimentacija onda uopće određuje, ako ju roditelj koji ju ne plaća na kraju mora vratiti državi, ali dijete dobiva i njega se tereti – samo za polovicu iznosa koji mu pripada?!
Visoki rizik od siromaštva bilježi se i među kućanstvima u kojima žive dvije odrasle osobe i troje i više uzdržavane djece – čak 34 posto, a u sličnoj su situaciji ne samo kućanstva u kojima nitko ne radi, već i ona u kojima, kako to statistika kaže, „postoji srednji intenzitet rada“, tako da radi jedan roditelj, ili oba, ali povremeno. U takvoj državi, floskula o pravu na život od začeća slična je onoj „drek na žigici“.
Deset posto naših obitelji ne može si priuštiti adekvatno grijanje tijekom zime, gotovo 27 posto njih kasni s plaćanjem režija, 60 posto ne može podnijeti neki izvanredni financijski izdatak, a gotovo 65 posto ne može si priuštiti tjedan dana odmora godišnje. Polovica kućanstava teško ili vrlo teško spaja kraj s krajem. A gotovo 85 posto mladih do 24 godine spremno je otići u inozemstvo u potrazi za poslom. Ukratko, kod nas čim se dijete rodi, postaje kandidat za odlazak…
