Jednom je prigodom premijer i predsjednik HDZ-a Andrej Plenković izjavio kako se za njegova mandata ‘’još samo nije dogodio potres’’, aludirajući pritom na strašne požare koji su poharali Dalmaciju i dio Istre, elementarne nepogode, snijeg, mećave, pad BDP-a, masovna iseljavanja ljudi u inozemstvo, raspad Agrokora i praktički slom hrvatskog gospodarstva, stalne opomene o neprovođenju reformi u državi od strane Europske Unije i Europske Komisije koje nam periodično udaraju javne šamarčine. Da, katastrofalni se potres, srećom, nije još dogodio u Hrvatskoj, ali zato se Plenković suočava s najdubljom krizom u redovima vlastite stranke, u kojoj ga većina, sada bez pardona, evidentno želi srušiti.
Formalni razlog njegovi stranački neprijatelji pronalaze u famoznoj Istanbulskoj konvenciji, koju Plenković silom želi ratificirati, pokazavši time Europi da nismo neka bijedna balkanska rupetina u kojoj se žene može mlatiti do iznemoglosti dok one šute i trpe, ali problem je u tzv. rodnoj ideologiji, koja se nalazi u njezinom važnom dijelu. Realno, više od pola građana zapravo nema pojma što je to uopće Istanbulska konvencija, osim što su za Istanbul uglavnom čuli gledajući godinama turske serije. No, kako već rekosmo, taj je dokument zapravo samo okidač kojim dio HDZ-ovaca želi ‘’skinuti glavu’’ Plenkoviću, smatrajući da ne vodi dobro ni stranku, ni državu, da se ponaša apsolutistički, da se okružio samo najprobranijim kadrovima, a druge navodno šikanira, a najveći mu je krimen što je stranku otklizao suviše liberalno, gotovo napuštajući desni centar u kojem se HDZ prirodno pozicionira.
Ne zaboravimo pritom da od onih standardnih 40-45 posto vjernih glasača, gotovo pola njih ima završenu samo osnovnu i srednju školu, jer u HDZ pravi obrazovani intelektualci rijetko ulaze, izuzev onih s ogromnim političkim ambicijama i apetitima. Takvi se, prije ili kasnije, uvaljuju u dobro plaćene i sigurne fotelje iz kojih ih se može istjerati najčešće biološkim putem, njihovim fizičkim nestankom. Zvuči grubo, ali tako je, ovih je 27 godina to zorno pokazalo na mnogobrojnim primjerima.
Mediji smatraju da je najveći Plenkovićev neprijatelj, stranački mu zamjenik, Milijan Brkić, uz kojeg je i turbo ambiciozna europarlamentarka Ivana Maletić, koja, međutim, nije bila toliko hrabra žrtvovati se za domovinu i staviti joj se na raspolaganje kada joj je Plenković nudio mjesto u Vladi. Radije je ostala u sigurnosti Bruxellesa, ubirući silan novac na svoj račun. Tu je još i frustrirani, ogorčeni bivši ministar vanjskih poslova Miro Kovač, koji Plenkovića mrzi od kada ga je skinuo s dužnosti, a uvjeren je u svoju mesijansku ulogu novog predsjednika HDZ-a, iako su njegovi nastupi, u najmanju ruku neshvatljivi. I još Davor Ivo Stier, možda najveće Plenkovićevo razočaranje i praktički najbolji prijatelj, koji se iz Vlade pokupio kada je HDZ sklopio savez s HNS-om, koji za razliku od HDZ-a ne zaboravlja svoje vjerne kadrove i brine se o njima.Tu spada i Goran Marić za kojega je Plenković izmislio ministarstvo jer je ovaj vikao na njega upozoravajući ga da je crkva iza njega, a svjestan je da Plenković ne zaboravlja i da će mu sigurno u prvoj rekonstrukciji vlade pokazati izlazna vrata.
I što bi sada Plenković, taj ‘’anemični’’, kako ga svi zovu, čovjek trebao učiniti kako bi spriječio ove urotnike, koji iza sebe imaju još dobar dio članstva, a ujedno i spasio Hrvatsku od podivljalog desničarenja i zaostalosti, a ionako smo na začelju Europe? Trebao bi konačno jednom prestati biti kalkulant i učiniti, za dobro normalnih, razumnih i civiliziranih građana, ali i za razvoj demokratičnosti u vlastitoj stranci- obračunati se sa svima onima koji Hrvatsku žele vratiti u srednji vijek. Ima li on uopće snage za to? Možda. Sumnjamo. Nadajmo se. Ako nema, onda nije ni zaslužio nego da ga sruše oni koji Hrvatsku gledaju samo kroz svoj novčanik.
