KATARINA TODORCEV HLAČA: Kako se riješiti polovice?!

Neki dan gledala sam predstavu amaterskog kazališta „Kako se riješiti gore polovice“. Znam točno kako bih to ja napravila. Umjesto triju novina i nekoliko tjednika koje moja „polovica“ redovito kupuje, donijela bih mu još njih desetak i screen shotove portala jer ne koristi Internet. Naime, čovjek se, bez obzira na to što je 40 godina […]

Neki dan gledala sam predstavu amaterskog kazališta „Kako se riješiti gore polovice“. Znam točno kako bih to ja napravila. Umjesto triju novina i nekoliko tjednika koje moja „polovica“ redovito kupuje, donijela bih mu još njih desetak i screen shotove portala jer ne koristi Internet. Naime, čovjek se, bez obzira na to što je 40 godina radio kao novinar i urednik najtiražnijih novina u Hrvatskoj (ili baš zbog toga), još uvijek jako uzruja kad netko iz branše zastupa nacionalističke (čitaj primitivističke) ambicije. Još se više čovjek tome čudi kad evo, novinari svaki dan razotkrivaju afere, vade prljave poslove političara i tajkuna na svijet božji, britkim i logičnim zaključcima razvesele pametnog čitatelja. Ali uzalud vam trud svirači – pas laje, a karavana i dalje ide.

Međutim, bilo bi svrsishodno obratiti pažnju ne na peseka, nego na deve. Na ništa ne podsjeća? Dovoljna su dvojica-trojica goniča da bi se cijela karavana od tridesetak melankoličnih životinja pokorno vukla kroz pustinju. ALI! Ima jedan mali detalj. Kako se deve ne bi razbježale i izašle iz vrste, treba ih vezati ‘rep – glava’, tako da svaka sljedeća, osim prve, lijepo zuri u dupe susjeda. Pa kako, pobogu, u takvom položaju može nešto i shvatiti iz okolnog svijeta.

Na gore spomenute deve me podsjeća i naše društvo. Mala skupina onih koji znaju razmišljati logički, analizirati činjenice i stvarati zaključke ionako ne može ništa promijeniti. U bivšem Sovjetskom Savezu govorili smo da je to „pobuna na koljenima“. Najtalentiraniji i najpametniji, koji su vidjeli tu socijalističku stvarnost bez ružičastih naočala, imali su tri mogućnosti: kritizirati vlast u kuhinji uz bocu vodke, otići u emigraciju ili, što je najvjerojatnije, otići u zatvor za svoja antisovjetska uvjerenja.

Možemo se mi koliko nas je volja sprdati s gegovima koje s vremena na vrijeme priušti publici predsjednica, zgražati se nad izjavom potpredsjednika Hrvatskog sabora da je ovo hrvatska država gdje „odlučuju Hrvatice i Hrvati“, te se smijati možebitnom gradonačelniku jednog od najvećih gradova koji ne zna gdje treba ubaciti listić dok ne shvatimo ozbiljno izreku osnivača marksizma “Svaki narod ima onakvu političku vlast kakvu zaslužuje.” Prema tome, dobro znaju naši političari što voli njihovo predano dušom i tijelom biračko tijelo, te serviraju baš ono što kod naroda izaziva odgovarajući refleks – na svakim izborima zaokružiti određenu stranku ili određeno ime na listiću.

Izmjena na vlasti HDZ –a i SDP-a koje šlepaju u vlast pregršt malih, ali jako ambicioznih stranaka od kojih većina ne bi ni ušla u sabor da izađu na izbore samostalno, već unaprijed jamči da se u dogledno vrijeme ništa neće promijeniti iz prostog razloga što čak nema izbora između lošeg i jako lošeg – sve je jednostavno neshvatljivo.

Velikohrvatske ambicije HDZ-a koje uz sav trud ne može ublažiti proeuropski orijentirani uljuđeni premijer još je mila majka u usporedbi s onim kako je vlastitu stranku srozao u očima javnosti i birača bivši premijer SDP-a. Izgleda da našim političarima nitko nije objasnio da je s pozicije psihologije bolje režati na protivnika, nego na vlastite visokopozicionirani članove – manja je šteta kod birača. Pitanje je hoće li novi predsjednik SDP-a uspjeti popraviti renome stranke kod svojih birača do parlamentarnih izbora, a da ne govorimo o „nesvrstanim“.

Velike nade polagali su u MOST koji je nastao kao alternativa „starim“ igračima i na svoje vlastito iznenađenje dobio toliko glasova da u prvo vrijeme uopće nije znao što s tim napraviti. Nakon prvih izbora bilo je jako zabavno promatrati kako čelnici Mosta s ozbiljnim izrazom na facama pokušavaju, poput bogate, ali ne baš jako bistre udavače, izabrati najboljeg „prosca“.

Istina, drugi put su se već bolje snašli, ali opet su sve usrali jer su protestnim metodama organizacija civilnog društva pokušali rješavati probleme države.

Ne mogu se oteti dojmu da čelnici Mosta zapravo samo žele miran saborski život u opoziciji kad možeš kritizirati do mile volje jer ionako ni za što ne odgovaraš. Afera „Lex Todorić“ izgleda da je dobro došla da se te želje i ostvare.

Tisuću puta već je napisano da se, dok je Todorić kupovao helikoptere, jahte i dvorce za poduzeće, nitko od nadležnih institucija nije zapitao je li to baš neophodno za poslovanje tvrtke. Tek je sada (gle čuda!) izvanredni povjerenik za Agrokor ustvrdio da sva ta imovina nije potrebna za poslovanje koncerna i stavio je na bubanj. Istovremeno u svakim novinama koje je Todorić u bolja vremena futrao s reklamom, izašla je velika slika najmoćnijeg tajkuna sa skrušenim izrazom lica. Valjda da se sažalimo nad njegovom gorkom sudbinom. A kad nije upalila ona narodna: „ljudi dobri, dajte čašu vode jer toliko sam gladan da nemam gdje prenoćiti“, isplivala je informacija da je predsjednik uprave pred sam kolaps tvrtke svom ugovoru dodao aneks „po kojem će tvrtka snositi štetu koja bi mu nastala u slučaju bilo kakvih sudskih ili arbitražnih sporova bilo da su pokrenuti zbog onoga što je učinio ili je propustio učiniti“. Al svaka mu čast, osim što nije zaboravio vlastitu krv, na popis je dodao i Ivana Crnjca, što je ustvari i razumljivo – koga briga za stoku sitnog zuba, kum je uvijek kum.

Dok je Todorić uzimao silne kredite kod ruske (i to državne!) banke svi su se pravili da ništa ne znaju. Tek kad se ispostavilo da Todorić ne može Rusima vraćati kredite, digla se halabuka: „Rusija ima Hrvatsku u šaci!“, „Je li Putin naredio da se ruska šapa spusti na Agrokor?“, „Agrokor i Todorić dio su ruskog plana za prodor u jugoistočnu Europu“, „Rusija preko Agrokora u Hrvatsku ulazi na velika vrata“, a najviše su se uplašili Slavonci koji „zbog Agrokora strahuju od Rusa!“

Ma nemoj mi reći! To je kao u starom vicu: uzimamo tuđe novce, a vraćati treba svoje. Ili su gospoda iz samostalne i neovisne pobrkali stoljeće kad su ludi Rusi dijelili novce šakom i kapom i nisu pitali za povrat. Nema više dogovorne socijalističke ekonomike. Novac treba vraćati i još s kamatama. Što si skuhao, to ćeš i popapati.

Eno, pola Hrvatske se uvalilo u aferu sa „švicarcima“. I tko ima sluha za njihove probleme? Koga briga što su neki završili na cesti, neki na psihijatriji, a neki od očaja i na Mirogoju? Možda su banke suosjećajno reprogramirale kredite i otpisale astronomske kamate? Ali u slučaju Todorića dušeparajuća  priča o prodaji imovine mora se popratiti „probnim balonom“ – to je kap u moru naspram dugova tvrtke. Čitaj između redaka – nema potrebe sve to prodavati, neka Ivica zadrži svoje igračke za uspomenu.

Sudeći da na svake izbore izlazi manje od polovine birača, zaključujem da su većina „nesvrstanih“ baš oni kojima se gadi i nacionalistički primitivizam, i političke afere, i plagijat koji je prihvaćen pod normalno, i krađa državnog novca kada se krivnja može izbjeći putem prodaje glasa, i malograđanski populizam, i navodna briga za opće dobro dok su zapravo bitna samo osigurane saborske fotelje… Popis se može nastaviti u nedogled.

To je baš ta polovica koju vlast vrlo nerado čuje i moli boga da se polovica ne pretvori u većinu te je se na svakakve načine pokušava riješiti.

Prema tome, vi koji imate oči da vidite i uši da čujete (Matej, 13. poglavlje) za razliku od stanovnika Sovjetskog Saveza imate dvije mogućnosti: prihvatiti situaciju onakvom kakva je i živjeti u puževoj kućici ili otići iz države van. Bojim se da promjene nećemo uskoro dočekati.

POPULARNE KATEGORIJE