Katarina Todorcev Hlača: Hoćemo li biti prevareni ili ne?

Imam uvrnuti hobi. Skupljam marketinške trikove uz pomoć kojih trgovci nas bedake navlače da nešto kupimo, a da možda to nama uopće nije potrebno. Skupila sam popriličnu zbirku, ali ovo zaista još nisam vidjela. U dućanu u kojem volim kupovati, naišla sam na zanimljiv cjenik. Sam po sebi trik s „dodatnim“ proizvodom za istu cijenu […]

Imam uvrnuti hobi. Skupljam marketinške trikove uz pomoć kojih trgovci nas bedake navlače da nešto kupimo, a da možda to nama uopće nije potrebno. Skupila sam popriličnu zbirku, ali ovo zaista još nisam vidjela.

U dućanu u kojem volim kupovati, naišla sam na zanimljiv cjenik. Sam po sebi trik s „dodatnim“ proizvodom za istu cijenu nije nov, ali način prodaje itekako je revolucionaran. Skidam kapu onom, tko je to izmislio. Cijena je istaknuta kao što to traži članak 6. Pravilnika o isticanju maloprodajnih cijena, 30% sniženje se vidi iz aviona, a dalje počne šarada. Ako baš niste pažljivo pročitali, prevaru čete uočiti tek na blagajni. Ispod cijene je brojka 20,95 Kn = 100 ml. Jeste li shvatili o čemu se radi? Kladim se da kad ste vidjeli poznatu firmu čiji proizvod možete dobiti 30 posto jeftinije pa još s dodatkom blazinica kojih nikad nije dosta, automatski ste ga ubacili u košaricu.

Kladim se da niste uočili da 30 posto manje nikako ne može biti 20,95 te se niste s tim opterećivali do blagajne. Međutim, ovdje vas čeka još jedno iznenađenje. Obećanih 30 posto popusta možete dobiti uz uvjet da imate njihovu karticu i sakupljen određeni broj bodova.
Meni, kako je poznato, vrag nije dao mira pa sam odvukla paket do blagajne i pitala što znači taj natpis i kako mogu kupiti samo 100 ml proizvoda.

Žena je u tren ocijenila situaciju, nijedan treptaj nije odao razdraženost, ali ipak me okrznula pogledom od kojeg manji debelokožac od mene bi opao u nesvijest. Saznala sam da „tako treba“ i to „meni u principu ništa ne znači“.

Zaista, meni ne znači, ali većina kupaca je predobro odgojena da bi na blagajni pravila scene i platit će taj tonik ma koliko koštao. Doduše, na svakom cjeniku naznačena je cijena za 100 ml dotičnog proizvoda, ali samo na onom „sniženom“ u kvadratiću kupcu se „pali lampica“ – školski psihološki trik.

Koji dan ranije svjedočila sam ružnoj sceni na blagajni u drugom dućanu. Bijesan muškarac bacio je sve kupljene proizvode i zatražio povrat novca jer nije shvatio da je debelo istaknuta cijena samo za kupce s karticama pogodnosti i samo za one koji već imaju sakupljene bodove. Odonda, da samu sebe ne dovedem u položaj „nije uljudno vratiti proizvod na blagajni“, pažljivo gledam sva ta sniženja, posebne ponude, cijene „samo za ljubljene kupce“ i tako dalje.

Ali to nije ništa u usporedbi s majstorima akviziterske prodaje. Prezentacije na koje vas pozovu telefonom, mailom ili pošalju poziv na kućnu adresu posebna su priča. Čudom se čudim kako to da porezna uprava još nije otkrila tu zlatnu žilu.

Odem ponekad da vidim što su još muljatori izmislili da izmuzu novce. Jedna me je firma „kupila“ ponudivši na poklon jastuk, jer na besplatni komad jučerašnje piletine i uvenulu salatu više ne nasjedam. Nisam odmah povjerovala svojoj „sreći“ i nazvala sam firmu da se uvjerim hoću li bezuvjetno dobiti jastuk ako se samo pojavim na prezentaciji. Štoviše, moja pratnja dobit će na poklon čudotvornu kremu.
Početak je bio banalan. Zašto ne dajemo reklamu? – priupita živahni muškarac srednjih godina potencijalne kupce (mahom penzionere). Već sam bila otvorila usta da odgovorim – da ne plaćate porez državi – ali sam na vrijeme ustuknula. Verzija promotora: „Vi ste naša najbolja reklama!“ nije me uvjerila jer sam pomislila: ako je to tako, zašto ste brže bolje pronašli moj broj u imeniku tek što sam stavila fiksni telefon.

Sljedeći korak čak je i mene uvjerio u dobronamjernost voditelja promocije kad je priupitao okupljene imaju li već anatomski madrac, jastuk ili dobar pokrivač, te izjavio da „ako su zadovoljni on to poštuje i neće komentirati“ (čitaj – nagovarati da kupe još i od njega), ali je istaknuo da proizvodi njemačke firme koju on reklamira spašavaju korisnika od KOMARACA!

Ovaj štos sam čula prvi put, ali sam pala sa stolca od smijeha kad sam shvatila da su firma i sam akviziter iz Osijeka, pa što koga boli… Nisu čak našli za shodno „prilagoditi“ prezentaciju gradu gdje baš i nema problema s komarcima.

„Glavni“ štos prezentacije me silno razveselio. „Povod“ našeg okupljanja skromno je ležao pored anatomskog madraca. Kad su svi izloženi predmeti bili na brzinu obrađeni, nastala je pauza pa sam se namjerila zatražiti „svoj“ jastuk i gibati jer predstava je završena. U mislima sam pohvalila prezentatora da je zbilja održao riječ da prezentacija neće dugo trajati.

Kako sam pogriješila!

Na pitanje „što je to presavijeno leži kod madraca“ prezentator je svečano odgovorio da je to ponos njihove firme – poseban nadmadrac s ukalupljenim čudo-čipom koji će nas u hipu izliječiti od svih tegoba. Naravno, kad izdvojimo za njega 1200 eura, doduše na 36 rata. Dalje je uslijedilo teško topništvo – u vidu grozota kojima se podvrgavaju naše krvne žile i druge organe bez magičnog čipa, i lako konjaništvo – u vidu prekrasnih pejzaža našeg planeta, njegovog zagađivanja i tvrdog obećanja da će sva ta gadost nestati tek što legnemo na čudo-nadmadrac i pokrijemo se čudo-dekom za zaštitu od komaraca.

Prema očekivanjima, nijedan od prisutnih nije bio zainteresiran za čudo svemirske tehnologije, ali izgleda da to baš i nije rastužilo promotora.

Ima on za nas, siromahe, radosnu vijest! Kad si već ne možemo priuštiti potpunu terapiju, možemo za 300 kuna kupiti podmetač za stolac koji će nas isto tako čudesno ozdravljivati kad sjedimo. Podmetača ima samo četiri i cijena mu je samo 300 kuna! Pa tko prvi – njegova djevojka. Susjeda do mene se silno veselila ljekovitom podmetaču dok nisam nju pitala da li je napipala čaroban čip (naime, u nadmadracu se on dao napipati) i naglas pretpostavila da je ovo muljaža. Očigledno takav rasplet događaja nije bio ukalkuliran u predstavu pa me akviziter „spustio na zemlju“. Navodno, da podmetač ima čip, koštao bi 700 eura, to ja sebi ne mogu priuštiti, te, aludirajući na moju neodgojenost, rekao je da njega roditelji nisu tako učili. Pitam se samo zašto me uopće pozvao na prezentaciju kad je već izbrojio novce u mom džepu, a da su njega ičemu učili ne bi se bavio ovim poslom.

Ali, šalu na stranu. Zaista me je razbjesnilo to (doznala sam, nažalost, tek sutradan) što je „poštenjačina“ bezobzirno naplaćivao penzionerima 100 kuna za kremu (plavi gel za hematome) koja u ljekarni na Dolcu košta 40 kuna. Istih 100 kuna koštala je najobičnija hidratantna krema s kojom se može mazati sve, od čela do peta, a koja, navodno, izbjeljuje čak i staračke pjege.

Dobro razumijem da smo sami krivi što svaki put iznova nasjedamo takvim predstavama i nitko se ne može požaliti jer dragovoljno predajemo novac u ruke prevaranata. Normalne firme se reklamiraju preko TV prodaje, interneta i drugih izvora za što plaćaju poreze i sva davanja. Na nama je da odlučimo hoćemo li biti prevareni ili ne.

POPULARNE KATEGORIJE