INTERVJU MARIJAN GRAKALIĆ GRAKSI

Tko? Marijan Grakalić Graksi Gdje?  U Cinkušu Zašto? Zato jer je… Kad? Počelo popodne, završilo se u dubokoj noći Što? Priča o svemu i svačemu Kako? Spontano. Graksi je Graksi… U javnosti postoji više percepcija o vama, ali aktualna je ona da ste jedan od posljednjih zagrebačkih boema, novinara i pjesnika koji uživa u tome […]

Tko? Marijan Grakalić Graksi

Gdje?  U Cinkušu

Zašto? Zato jer je…

Kad? Počelo popodne, završilo se u dubokoj noći

Što? Priča o svemu i svačemu

Kako? Spontano. Graksi je Graksi…

U javnosti postoji više percepcija o vama, ali aktualna je ona da ste jedan od posljednjih zagrebačkih boema, novinara i pjesnika koji uživa u tome da priređuje neobične izložbe i drži otkačene književne večeri na Gornjem gradu, točnije u Mletačkoj ulici. Je li to tek poza ili nešto drugo?

raos-s-graksijemGornji grad je mjesto gdje osjećanje vremena  stvara jedan dodatni prostor. Uz same državne svetinje gotovo kao energetski fenomen dešava se da po obližnjim poštama koje su nam vrlo drage nastupe veoma originalni likovi čije je pisanje ili umjetnost već dugo vremena subverzivna ili kritična u odnosu na onu svakoj vlasti poželjnu i dosadnu književnu ili umjetničku pozu, na svakakve šarene paralaže. Kada se zgrabiš za to da ustvari nemaš ništa i da sam moraš stvoriti atmosferu u kojoj nema ni cviljenja ni lakiranja, onda je onaj poznati štulićev stih kako smo mi ”ljudi cigani, sudbinom prokleti” totalno istinit. U tom smislu može se reći kako je izgledala jedna čitava generacija boemska. Ako ne vjerujete pročitajte biografski knjigu ”Srce od zlata” mog frenda Miše Hrnjaka, nekad basiste u Azri i bit će vam posve jasno što to znači biti svoj i biti umjetnik. Također, pogledajte skulpture koje radi Boris Leiner, isto Gornjograđanin i nekad bubnjar u tom našem bendu. Skulptura ”Omladinka s mobitelom” jedna je od pogođenijih figuracija weltschmerza zadnjih dekada. Dakle družimo se boemski, naime, isto kao nekad. Te su osamdesete bile i ostale nama neprolazne. Što se poezije tiče, naravno, i tu u prvom planu ”posljednji boemi” koji gore s vremena na vrijeme javno čitaju svoje pjesme i tekstove ili izlažu slike: Predrag Raos, Milko Valent, Boris Perić, Boro Radaković, Nino Žagar, Damir Medvešek, Karmen Stošić,  Milan Fošner, Žarko Jovanovski, Kruno Čudina itd., ali i čitav niza mladih  talentiranih pjesnika.

Poznato je da ste gotovo iz ničega stvorili čitav jedan književni festival koji se svake godine održava upravo na Gornjem gradu.

graksi-s-dimitrijem-popovicemPrije nekoliko godina, točnije 2013. održan je Prvi gornjogradski književni festival. Posve nekonvencionalno i uz malu pomoć Skupštine grada Zagreba koja nam je do sada tri puta bila pokrovitelj događanja. S tim sredstvima štampali smo Zbornike festivala, a ove godine smo s vlastitim. No, kako bilo postalo je to središnje okupljanje autora koji na Gornjem gradu uobičajeno nastupaju i naši gostiju iz regije. Na prvom festivalu bilo je oko 70 autora, na drugom već stotinu a tako se nastavilo. Naprosto imaš osjećaj da se pustinja raspukla. Svakog prvog vikenda u listopadu družimo se s kolegama iz Bosne, Srbije, Makedonije, Slovenije i drugih zemalja, a isto tako kasnije i mi idemo njima u goste na njihove događaje. Ove smo godine predstavili Gornjogradski književni festival u najstarijoj beogradskoj knjižari Geca Kona i za to je vladao popriličan interes. Također, ugostili smo odvojeno od glavnog programa i u drugom terminu ovdje u Zagrebu jednu grupu slovenskih pjesnika pod nazivom ”Pjesmom preko žice”, onda kada su Slovenci ono bodljikavo ograđivali deželu. Umjetnost posjeduje tu sposobnost da nadiđe podjele. Sam projekt festivala izvodim kao autorski program tako da on nije nikakva udruga ili nešto slično, tek trenutak oko kojeg se skupe oni više zainteresirani za samu umjetnost nego za formu. Naravno, oni koji bi željeli tu nešto formalizirati ili prisvojiti, a bilo ih je, otpadnu. Važno je da je Gornjogradski književni festival ustvari nastavak u neku ruku onog kozmopolitskoga duha starog Zagreba i Gornjeg grada u kojem su stoljećima jedni kaj drugih živjeli i Hrvati, Srbi, Mađari, Česi, Nijemci, Talijani i pripadnici mnogih drugih naroda. Nema nikakvog razloga da i danas ne održavamo i ne njegujemo te lijepe domaće tradicije.

Za vaš drugi roman ”Bivši čovjek“ odmah se ustanovilo da je krajnje neobičan i rijedak u našoj književnosti. On vas je uvrstio među dvadesetak prestižnih domaćih pisaca. O čemu se ustvari radi?

To je roman u fragmentu.  Sastavljen je od statusa pisanih više godina na facebooku koji su se onda uklopili u jedinstvenu priču koja ima svoju dinamiku i kontinuitet senzibilnosti. Zanimljivo je da je prvo predstavljanje ”Bivšeg čovjeka” bilo dok još uopće nije izašao kao knjiga – dakle dok se još fragmentarno čitao na faceu, i to u kupoli Gradske knjižnice povodom pedesete godišnjice održavanja te tribine. Od kada postoji kao knjiga pojavljuje se i problem. Naime, ona se može čitati i kao roman ili kao priče, čak i kao pjesme u prozi, pa od kraja ili od početka, od sredine ali i na preskok.

O čemu se radi u ”Bivšem čovjeku”?

Dotiče se važna tema tranzitnosti, smrtovanja odnosno prolaznosti svega pa i nas samih kroz opise i misli o gradu u kojem živimo. Kolege misle kako se radi o djelu koje proširuje književni kontekst.  Prva je to spomenula Božica Jelušić u jednom osvrtu prije nekoliko mjeseci, ustvrdivši da se nedvojbeno radi o nečem novom čak i kad se radi o Europi. Na samoj promociji koja je bila u subotu na Jutru poezije na Gornjem gradu Vjeran Zuppa je svojim opsežnim izlaganjem  to potvrdio, obrazloživši kako se radi o jednom elipsičnom tekstu  vješto raspodijeljenom između deskripcije i sentencije,i koji je posve  jedinstven po svojoj prirodi i estetici.

Teme, govor i mjesto vaših knjiga, ne samo ove u kojoj je on i neka vrsta književnog lika, je grad Zagreb. 

Zagreb je definitivno grad kojeg sam najbolje, najdublje i najstrašnije doživio i upoznao od svih gradova u kojima sam bio ili živio. Posljednjih dvadesetak godina književnost grada postaje jedno od važnih književnih mjesta. Prije par godina objavio sam vodič za snove po zagrebačkim ulicama. To su priče. Naslov je ”Zagreb – Intimna sanjarica”. Priče sadrže putokaze za snove po Ilici, Mesničkoj, Opatičkoj i drugim ulicama. Dakako, i moj prvi roman ”U pandžama pohotnog zmaja” , ujedno to je i najopsežniji hrvatski pornografski roman, zbiva se u Zagrebu na prijelomu tisućljeća i ima podnaslov ”Petparački roman iz zagrebačkog fin di sieclea”.

Bavili ste se i  alternativnim temama i teorijama. Devedesetih je bila veoma popularna vaša, za naše prilike uistinu pionirska knjiga, „Duhovnosti novog doba“.

Radi se o  historizofskoj monografiji koja obrađuje golemo područje duhovnosti novog doba, dakle, razne nove vjere, kultove, pokrete, soteriologije, hijerozofije, ezoterije, gurue i duhovne majstore (i još svašta), koji su se na zapadu pojavili u zadnjih stotinjak godina. Dosta građe odnosi se i na područje bivše Jugoslavije i na početke tih orijentalnih ili okultnih grupa i njihov razvoj u tom području. Godinama sam obilazio aktere tih fenomena, skupljao građu i pisao o njima u Poletu, Mladini, Startu i drugim novinama. Poslije sam to preradio, dao jedan historizofski okvir i objavio kao knjigu koja je izgleda bila važna među adeptima tih interesa, ali i na teološkim i sociološkim studijama jer tada nije bilo ničeg drugog. Bilo je tu svakojakih likova i pojava, sjećam se da sam pripadnike Hare Krishne našao čak i u Kostolcu u Srbij, ali i u Splitu ili Zagrebu. Takvi veliki pokreti obično su imali više izvora iz kojih su se širili. Bili su totalno egzotični ali su se, vjerovali ili ne, nastojali su se prilagoditi tadašnjem socijalističkom društvu i ne odstupiti od nekih svojih načela, npr. Vegetarijanstva, pacifizma i života u ashramu (zajednici) i slično.

Nekako sam uvijek mislila kao su takve grupe neka vrsta bunta protiv režima?

U temelju nove duhovne paradigme i jest bunt, no ne tek bunt protiv režima nego pobuna da se osmisli i živi praktična duhovnost, stvori pravi i živi misterij kojeg mladi ljudi tada nisu našli u tradicionalnim velikim vjerama i njihovim crkvama. Zbog toga se i govori o religijama ili religioznostima pobune,  o omladinskim religijama i mnogim drugim takvim konotacijama, ali ne u smislu tek subverzivnosti prema režimu nego prema svakom drugačijem svjetonazoru ili uređenju od onog kojeg oni zastupaju i u kojeg vjeruju. Uostalom, religiozna pobuna mladih nastala je na Zapadu, u Americi kao zemlji koja je oduvijek davala velike duhovne slobode a vlastitu duhovnost nije baš doslovno izgradila.

Danas se mnogo govori o satanizmu i crnoj magiji, neobičnim i ružnim ritualima, često seksualnim i opasnim.

I prije se govorilo. Zagreb je imao svoju coprnicu, satanističku, u Palmotićevoj ulici. Isto tako u Ratkajevom prolazu gdje se gledao tarot i zazivao duh pokojnog Aliestera Crowleya. Ipak, prva inicijativa za osnivanje Sotonističke crkve bila je pokrenuta u Splitu 1968. godine kada su akteri podnijeli za to službeni zahtjev ali su odbijeni. Iste ili iduće godine glumac Antoan La Vey koji je u filmu ”Rozmarina beba” kod Polanskog igrao Sotonu, a potom i osnovao u Americi Sotonističku crkvu, posjetio je Novi Sad. Brojni frikovi koji su se furali na to da Sotona ”oslobađa” okupili su se tamo tom prilikom. Kasnije se sotonizam u tajnosti pokušao proširiti, i vjerojatno je da je to ponegdje i uspio. Osamdesetih je zagrebački sotonistički kružok  ispunjavao Aleksandar Milas, poznat po velikoj pljački Nacionalne i sveučilišne biblioteke. Nevjerojatno inteligentan i zao, djelovao je kao neka vrsta crnog Mesije skupljajući oko sebe svakojake podanike šireći sotonističku ikonografiju.

Koliko je istine o mitu o Crnoj ruži i darkerima, a koliko se radilo o „lovu na vještice“?  Pokojni Željko Malnar u se našao u centru cijele afere?

Mislim da sam prvi sa svojom ekipom o tome pisao te davne ’88., zaslužni za to su bili ponajviše u to doba tek pristigli mladi novinari u redakciju Poleta: Boris Perić, Tihomir Ladišić i Đurđica Klancir. Uredio sam opsežan prilog koji su priredili  o darkerima na njihovu inicijativu, no tadašnji glavni urednik je odbio to objaviti.  Ti su prilozi potom objavljeni u tadašnjem listu za kulturu ”Oko” i to je bio jedini slučaj da se isti list rasprodao do posljednjeg broja. Tek nakon toga veliki mediji tadašnje vjesnikove kuće, televizija i svi drugi počinju pisati o darkerima šireći histeriju i citirajući ponešto iz tih tekstova koje smo prije objavili. Željko Malnar dolazi tu na red tek kasnije kada u sarajevskom Tabloidu ”As” izlazi prvi tekst o Crnoj ruži, mi za nju nikad prije nismo ni čuli, a u kojem pokojni novinar Marinko Božić pišući pod pesudonimom tvrdio da je Malnar vođe jedne eventualne suicidalne sekte.  Baš sam sjedio kod njega doma kada smo to čuli na radiju ne vjerujući vlastitim ušima. Širile su se o tom dobu i tada a i danas svakojake priče i maštarije, no nedugo nakon što je izbila ta golema afera imali smo javno suočenje s tadašnjom policijom na javnoj tribini u Klasičnoj gimnaziji.  Škola je bila krcata tisućama srednjoškolaca. Željac i ja smo prije cugali u Zebri (Kulušiću) i došli već malo drveni. Čim je ušao u dvoranu, dignuo je ruke u zrak i poručio klincima da budu svoji i da ne daju nikome da ih maltretira. Dobio je ogroman pljesak. Policija se potom bacila na novinare tvrdeći da ništa nije istina od svega što se objavljuje. Vidim se da je taj trend i danas opće prihvaćen o bilo čemu se radilo. No, tada smo imali podatke koji su procurili iz njihove policijske arhive pa su ubrzo sami zatvorili usta. Elem, nakon par dana svi smo uhapšeni i oduzete su nam putovnice i kasnije smo bili pušteni. Ubrzo zatim afera je splasnula, no njezine reperkusije bile su dalekosežne barem što se tiče marginalnih religioznosti pa čak i današnjeg obilnog mitologiziranja Crne ruže i svega s tim u vezi.

Kao nekadašnji novinar Poleta, Starta i drugih časopisa i magazina intervjuirali ste i mnoge svjetske ikone, među kojima je bio i Dalai Lama. Kako je došlo do vašeg susreta?

Intervju s njim sam radio davne 1985. godine u Wintherturu kraj Rikona u Švici.  Taj je bio razgovor za tadašnji Start. Dobio sam novac za vlak i jedno sto maraka  i krenuo na put. Sjećam se da je bio prvi kolovoz kada smo došli na švicarsku granicu. Bio sam u kupeu sa dva krezuba Albanca koji su išli na neku Bauštelu i nekom američkom studenticom kojoj su se obojica pokušavali upucavati pa sam pola noći prevodio njihove fore. No, kad smo stigli na granicu vlak je skrenuo na neki službeni peron i tu su nas sve izveli zajedno sa stvarima. Švicarski policajci, posebno jedna plava krupna policajka koja je tečno govorila srpsko-hrvatski, objasnili su da za nastavak putovanja trebamo imati pismo kod koga idemo, broj telefona da to mogu provjeriti, povratnu kartu i 400 njemačkih maraka. Imao sam povratnu kartu, je li, bar nekaj. I sad krenu oni od vagona do vagona i provjeravaju sve. Kad dođu do našeg, krupna policajka reče: danas je prvi kolovoz naš nacionalni praznik, Dan nezavisnosti. Mi smo igrali tombolu i vaš vagon je dobio, dakle, vas nećemo pregledati i vaš vlak za Curich kreće za pet minuta sa idućeg perona, požurite. He, he! Kasnije sam to ispričao Dalaj lami koji je umro od smijeha kad je sve to čuo. Simpatičan je i duhovan čovjek, jednostavan, bar koliko sam mogao zaključiti iz tog jednodnevna druženja.

Jeste li nakon toga postali budist, ili?

Bio sam među budistima, neki moji dragi prijatelji također. Moj šifu Nagaboši (umro je nažalost prerano od srca) bio je i šifu i nedavno preminulom Davidu Bowieu i učio ga je onim krasnim pokretima koje je ovaj kasnije koristio na stjeđu u svojim nastupima.  Inače, Nagaboši, pravim imenom dr. Terry Dukes, bio je engleski vojnik i najblaže rečeno pitoreskna osoba koja je naukovala Mushindo, jednu od smjernica kineskog boksa i shingon budizam. Imao je nekoliko destinacija u Europi, jedna je bila u Zagrebu, pa smo zato i mi drugi  imali priliku družiti se s njim i raznim nevjerojatnim ljudima. Cijelu praksu postavio je kao veoma određenu potragu za znanjem. Pojednostavljeno rečeno,neki moji frendovi i dan danas ”otkrivaju” te ”tajne”. U međuvremenu sam dosta naučio o budizmu na Filozofskom fakultetu ali i drugdje. To je čitav jedan svijet i za nešto ozbiljnije trebalo bi pravo posvećenje, onakvo kakvo je napravio profesor  Čedmir Veljačić kada je otišao u redovnike. Dopisivali smo se nekada, dok je glede poezije, haiku-a, tu u Zagrebu bio Vladimir Devide koji nam je približio tu japansku umjetnost. Čak smo osnovali i pjesničku grupu Katarza kojoj je haiku bio važno područje, pisali u ih i moji pokojni prijatelji, pjesnici, Marinko Španović i Darko Plažanin. Ovaj potonji sa svjetskim uspjehom.

Među neke nevjerojatne stvari kojima ste se bavili spadaju i stolne igre kojima ste autor. Danas to zvuči kao arheološka preteča virtualnosti.

Krajem sedamdesetih napravio sam s kolegama dvije igre na ploči koje je štampala tadašnja Vjesnikova press agencija. Crtao ih je pokojni Ante Zaninović  (Porfesor Baltazar) i njegova supruga Marina Makanec. Prva se zvala ”Gabula u gabeli” i odnosila se na istraživanja Salinasa Pricea koji je tvrdio da je legendarna Troja u Gabeli. Igru smo napravili tako da samo onaj tko je vjerovao u Šuvarovu reformu školstva (dobije tu kartu) ima šansu na istočnoj obali Jadrana naći Troju, ne nužno u Gabeli. Igra je bila duhovita ali smo zbog reforme dobili po prstima. Zato se druga igra zvala Ratovi Zvijezda i bila je inspirana Spilbergovim filmom o Zvijezdi smrti. Igre su se prodavale na kioscima i bile popularnih cijena. Nakon par mjeseci zvao me Vilko Težak, direktor te novinske agencije i pitao me da li znam što je bilo. Rekao sam mu da nemam pojma. Ispričao mi je da su nas evropski zastupnici Spilberga (Ler Figaro) tužili zbog igre, no kada je sudac vidio da se igra zove Ratovi zvijezda a ne Zvjezdani ratovi (Star Wars), odbacio je tužbu. Mi smo se svejedno igrali i dalje. 1997 mi je Playboy objavio šarmantnu igru na ploči ”Tajkuni” koja se odnosi na naše vlastodršce i njihove privrednike. Ona vam ne može pomoći da postanete tajkun, no svakako, može pomoći da se tako osjetite. To je jedini Playboy koji je na duplerici imao nekaj drugo a ne komada.

Nekada ste držali galeriju na Gornjem gradu sa svakojakim predmetima kultnim za fantasy scenu. Na zidu ste imali preparirana gavrana. Legenda kaže da ga je ubio Moša Pijade.

Godinama sam maštao o tome da napravim ludi dućan u kojem će se moći nabaviti mumije, vukodlakovo runo, kapa Corta Maltezea, dobra sablja ili mač, fenomenalne minijature i drugi nezaobilazni predmeti i ikone pop-kulture.  Bio sam čak sam napravio i malu ljevaonicu kako bih lijevao kositrene vojnike, te  naručivao kod naših likovnjaka još davno prije filmova po Tolikenovim romanima mape Međuzemlje i slike likova iz knjiga.  Mošin gavran došao je davno u jedan dio obitelji  kao poklon. Iako sada ne znam gdje je točno, siguran sam da on i dalje negdje kruži nad našim glavama.

POPULARNE KATEGORIJE

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close