Izbori su praznik demokracije, ako jesu, ono poslije izbora nije. U Hrvatskoj zasigurno, ne, a niti će biti. Demokracija ovdje teško raste i prima se, valjda ni sto godina za to ne bi bilo dovoljno.
Nije neka tajna a ni veliki napor uma shvatiti, da se Predsjednica – sama je naša sreća što ovlasti na Pantovčaku nema – htjela umiješati u izborni rasplet. To što bi to bilo izvan ustavnih ovlasti, odnosno nepoštivanje ustavnih odredbi, a koga briga, Ustav se ionako poštuje zbrda-zdola. Glavno je da stranka u kojoj je gospođa predsjednica izrasla i otišla u svijet, ostane na vlasti. Za to se ne biraju sredstva, i za taj uzvišeni cilj, sva su sredstva dozvoljena. No, relativna pobjeda stranke ‘zna se’ bila je toliko beznačajna – pet izbornih jedinica SDP-u i pet HDZ-u – da je plan propao još istog trenutka kad je Državno izborno povjerenstvo objavilo privremene rezultate. I ostalo je na tome, da je Predsjednica potpuno nepromišljeno i neodgovorno – što rade ti savjetnici, ako sama ne zna što radi? – čestitala relativnom pobjedniku.
Ali, kad ne može Predsjednica, hoće Crkva! Na Kaptolu su se silno uznemirili na mogućnost još jednog mandata lijeve vlade pa su se odlučili na akciju. To što je ona protivna rezultatima izbora, zakonima države u koju se kunu – mi Hrvati – kao i zdravom razumu i životu, a koga je za to briga. Pa, majka Crkva valjda zna najbolje! Dakle, kako je MOST nezavisnih lista postao, svojim velikim uspjehom na ovim izborima, jako važan, možda i presudan za formiranje nove vlade, a time i vlasti, s Kaptola su krenuli frontalno na njih. S obzirom da je Most platforma, a ne politička stranka ni jedna opcija za sada nije dovoljno snažna da povuče na svoju stranu svih devetnaest zastupnika. Mišljenja koja su se mogla čuti još u izbornoj noći, da Mostu prijeti raskol, a time i raspad, kako vrijeme trgovanja ide, sve su realnija. Crkva će tome dati dostojan obol, sve da bi spasila ‘zna se’.
I tako, unatoč tome što se slažu oko nekih stvari, sve je jači sukob među članovima MOST-a oko toga kako bi zapravo uopće trebali pregovarati sa strankama, a stječe se dojam kako je uspjeh najviše iznenadio njih same.
Hrvatska je tako često na repu Europe, s najprogresivnijim zakonima navodno, ali s najnazadnijom praksom sigurno. U Francuskoj, najvećoj katoličkoj zemlji Europe, posve je nemoguće i nezamislivo uopće da se Crkva, od najviših instanci do onih najnižih, miješa u svjetovni život, a pogotovo ne u politiku. Lijevi ili desni, manjinska vlada ili kohabitacija, kako god izbori dali. Crkva nema što tražiti ni raditi izvan sakristija. I u Njemačkoj je isto tako, koja doduše nije katolička nego protestantska, ali Crkvi se uvijek zna mjesto. Ako su nam uzor nekadašnje socijalističke zemlje, a danas najradikalnije zaostale članice EU, nećemo daleko dogurati, samo u propast.
Pa bi se tako sasvim realno moglo dogoditi, da voljom Crkve, imamo vlast koju birali nismo, koju ne želi prilična većina građana i koje je svima pun kufer. Premijera u šefu ‘zna se’ stranke, čovjeka koji je u politici više policajac nego političar, koji ne zna složiti tri suvisle rečenice, zapamtiti glavne dijelove programa stranke koju vodi, koji nije odmakao dalje od crvenih i crnih, ali koji bi baš onako kako su njegovi prethodnici odlazili iz stranke, i sâm trebao otići iz nje. A, ne, stranka ‘zna se’ bit će spašena, prisilom i nasiljem, a neželjeni čovjek i izborni gubitnik, bit će premijer.
I to samo znači, da izbori nisu festival demokracije, nego lakrdija i izigravanje zakona i prava, da MOST nije osvježenje, da nema reformi, mladih ljudi, nikakvog razvitka. Nego u 21. stoljeću, svi mi napredujemo u 19. stoljeće. Ipak, svaki narod ima vlast kakvu zaslužuje, i svjetovnu i crkvenu.
