Ekskluzivno: MATE BAŠIĆ IZ MELBOURNEA O SVEMU, PA I O TOME… 2.dio

NOŽ U TRBUH Ali sam onda – s neba pa u rebra – dobio srpski nož (u trbuh), iz ruku jednoga tek obučenoga specijalca niškoga padobranca, 13., srpnja 1990. Zorana Tenjera (tako se zvao) i njegova pomagača Amera Gadafija (danas se preziva Terzić), Toni Nobilo pustio je odmah po uhićenju (uz obećanje slično onomu Arkanovu, […]

NOŽ U TRBUH

Ali sam onda – s neba pa u rebra – dobio srpski nož (u trbuh), iz ruku jednoga tek obučenoga specijalca niškoga padobranca, 13., srpnja 1990. Zorana Tenjera (tako se zvao) i njegova pomagača Amera Gadafija (danas se preziva Terzić), Toni Nobilo pustio je odmah po uhićenju (uz obećanje slično onomu Arkanovu, Šešeljevu I Hadžićevu, da će se javiti kad ga budu zvali), “objektivne” i “pravedne” hrvatske sudbene vlasti sudile su mu u odsustvu tek 2003., kad je on već u američkom Seattleu bio zaboravio i mene i srpsku paravojsku kojoj se odmah po Nobilovu puštanju bio priključio, a iz Poleta su meni “rješenje o prestanku radnoga odnosa” poslali u šok-sobu, gdje sam ležao u komi.

Doista, počinjala su nova vremena. Makar na stari način.

RAT I REDAKCIJE

Gdje vas je zatekao rat?

“Balvan revoluciju dočekao sam u bolničkom krevetu u Traumatološkoj bolnici u Draškovićevoj. Bio sam tamo više od mjesec dana, izgubio sam više od dvadeset kilograma, i jedva ostao živ, a zbog komplikacija koje su uslijedile, uskoro ću još dva puta zaredom ponovo završiti u bolnici, ovoga puta na Svetom Duhu. Ovoga puta, dr. Anić me dobro “pokrpao”, tako da nekih većih problema nisam imao sve do 1994., kada sam zbog zapletaja crijeva – tih “skraćenih” tankih crijeva na lijevoj strani trupa gdje sam ranjen – jer sam se preforsirao, završio u St. Vincent Hospital u Melbourneu. Bilo je to apsurdističko iskustvo: naime, moja današnja supruga, Katarina Brozović, rođena i odrasla u Melbourneu, došla je početkom 1992., u Hrvatsku da bi “vidjela što je rat”, kako ja to “duhovito” opisujem, premda ono što se tada događalo u Hrvatskoj nije bilo nimalo duhovito, poglavito u rodnoj Lici njena oca i rodnoj Dalmaciji njene majke, a ključao je i početak sukoba u BiH. Ranije smo se poznavali samo putem telefona, jer su ona i moj pokojni rođak Jure Lasić u Melbourneu pokrenuli i vodili community-radio program pod nazivom Hrvatski radio Vukovar, za koji sam ja, s Alenkom Mirković, mojom prijateljicom s originalnog Radio Vukovara, a kasnije i s drugim svojim prijateljima, slao redovita ratna izvješća, iz Zagreba, ali i s različitih bojišnica, na temelju čega su oni potom prikupljali sredstva za humanitarnu pomoć i slali ih u Hrvatsku (za Vukovarce, za Treću osječku, za bolnicu Rebro, za Treću imotsku bojnu, za Liku, na mnoga mjesta, značajnu su pomoć oni prikupili i poslali u Hrvatsku). Krajem kolovoza 1994., dakle, doputovao sam u Australiju da bismo se vjenčali, ali sam ja dvadesetak dana uoči samoga vjenčanja, preko noći hitno završio na operacijskom stolu, još jednom bez velikih jamstava da ću preživjeti zapletaj crijeva i četverosatnu operaciju. No, ipak sam preživio, vjenčali smo se i već za Božić bili u Zagrebu.

Vratimo se ipak na ratno doba u Hrvatskoj…

“Da, dakle, nakon kakvog-takvog oporavka, krajem studenoga 1991. Vratio sam se u Start, nekada slavni zagrebački magazin (dvotjednik), gdje sam radio kao šef deska, sve do njegova ukidanja, koje će uslijediti ubrzo, te u dvotjednik za kulturu Oko, gdje sam također bio radio kao šef deska (na sreću, ritam im se nije poklapao, tj. izlazili su u različitim tjednima, što je meni izvrsno odgovaralo), i tada sam pojačano počeo pisati, praviti intervjue, reportaže, čak i pisati komentare, premda komentatorsko novinarstvo nikada nisam volio. Istodobno smo nekoliko nas napisali i uredili biografsku knjigu Fikreta Abdića “Moj odgovor”, zahvaljujući dobrim dijelom kojoj je on postao uvjerljivi izborni pobjednik u BiH na prvim izborima, uz to sam lektorirao tekstove različitih zakona koje je država usklađivala s demokratskim pravilima i s hrvatskim jezikom, vodio jednu panel-emisiju na OTV-u, surađivao na Radio Sljemenu, pisao za (uskoro također ukinuti) Vikend, počeo pisati u tadašnjem slavnom “Danasu” (koji će također, uskoro propasti), itd. Ne znam kako bih to opisao, kao da sam htio nadoknaditi sve ono što sam prethodnih četiri-pet mjeseci propustio zbog ranjavanja. Vrhunac toga “ludila” dogodio se kada smo pokojni Srđan Španović i ja odlučili, u povodu tamošnjih prvih izbora, otputovati u Srbiju. Kažem “ludila”, jer to nije bilo samo opasno samo zbog toga što smo Hrvati koji se lamataju područjem oživjeloga ekstremnog četništva, od Kragujevca, preko Beograda do Novog Sada, gdje je Srđanov izraziti zagrebački kajkavski izazivao pravu nevjericu, nego i zbog toga što ja ni vožnju autom nisam mogao izdržati više od dvadesetak kilometara u komadu, od silnih bolova koji su me spopadali zbog potresa još nedovoljno srasla stomaka gdje mi je izrezan cijeli lijevi mišić na stomaku, skraćena tanka crijeva i zakrpano debelo crijevo. Doživjeli smo svašta tih dana, a ja još i danas pamtim golemi skup na beogradskom Filozofskom fakultetu, gdje je Vuk Drašković proglasio svoju izbornu pobjedu (što nije bila istina), s četničkom ikonografijom kakvu nisam vidio ni u jednomu filmu do tada, gdje tisuću ljudi nogama u istom ritmu lupa koračnicu i grmi: “Vu-če, Vu-če”, kada se jedan bradonja tik do mene, naravno, pijan do neba, izderao: “De ste bre Rvati da vas koljemo?”, dok se Srđan istodobno upravo svađa s Vukom Draškovićem i njegovom ženom, i tupi im jedno te isto: “A zakaj ste nam obećavali intervju, kad ga sad otkazujete, to se tak ne dela, kužite?”

No, dobro, napravili smo tada dobar novinarski posao, između ostaloga intervjuirali smo Lazara Stojanovića, slavnoga režisera koji je zbog svojega filma “Plastični Isus” proveo osam godina na robiji u najgoremu zatvoru u Srbiji, u Zabeli, a koji je upravo tih dana “izvađen iz bunkera” i pušten u kina, a prvi intervju za hrvatske novine s Vojislavom Šešeljom, tada na čelu novoosnovanoga Srpskoga četničkog pokreta (jer se on tada posvađao sa svojim kumom Vukom Draškovićem, bio je kruna svih tih novinarskih napora: u jednoj suludoj atmosferi u restoranu “Zagreb”, s kojega su Šešeljevi četnici skinuli natpis i na komadu kartona, ćirilicom, izvjesili novi, “Ruski car”, kada je gomila bradatih i nebradatih četnika iz Šešeljeva “štaba” uvjeravala Srđana da je on ipak Srbin samo da toga nije svjestan, a on uporno ponavljao: “Zakaj, zakaj, kaj to pričate, kak to morete reć?”, Šešelj je izgledao najrazumniji, gotovo dobronamjeran prema nama, sve do trenutka kada sam mu ja – sa svih svojih pedesetak kilograma naspram njega, dvometraša od kojih 120 kg – preporučio da odustane od “slavne” granice Karlobag-Ogulin-Karlovac-Virovitica, jer ih mi tamo čekamo s puškama. “Ja prvi”, prosiktao sam, više to nije bio intervju, nego sukob, četnici su se uskomešali, uznemirila se i Udba za susjednim stolovima, koja je bila nezaobilazan suputnik svih takvih susreta, a onda je Šešelj, iznenađujuće koncilijantno, kazao: “Dobro, da pređemo na iduće pitanje”…

Niste, valjda, samo intervjue radili cijelo to vrijeme?

“Naravno da nisam, zapravo, ja sam intervjue uglavnom smatrao nekovrsnom “pomoćnom metodom” u novinarstvu, cijenio sam ih malo više od komentatorskog novinarstva, ali je, valjda, bilo takvo doba da su intervjui ponovo postali najprobitačnijom formom, koja je na određeni način obilježila ratne godine u Hrvatskoj. Dogodilo se tako da sam ja zabilježio priličan broj, baš onako, istaknutih likova iz te političke menažerije, koje sam intervjuirao: osim Tuđmana, recimo, napravio sam, također za Polet, sa Zoranom Simićem, prvi “nastupni” intervju s Antom Markovićem kada je odlazio za šefa jugoslavenske Vlade, kasnije sam za Globus napravio prvi intervju s Radovanom Karadžićem za hrvatske novine (naprosto sam mu jednoga dana banuo u ured u okupirani Dom delegate u Sarajevu), telefonom sam intervjuirao Dušana Zelembabu, jednoga od vođa srpske pobune u Hrvatskoj na temu “preseljenja stanovništva”, još sam neke “značajne četnike” upisao na svoju listu (posljednji je bio Kapetan Dragan u Maddingtonu pokraj Pertha), intervjuirao sam prvi za hrvatske novine rahmetli Adila Zufikarpašića u Sarajevu, i prof. Muhameda Filipovića, i spomenutoga Fikreta Abdića, zatim pokojnoga Jusufa Juku Prazinu, i još neke istaknute Muslimane koji su kasnije postali Bošnjaci, intervjuirao sam gotovo sve značajne likove iz hrvatskoga političkoga i društvenoga života, poput pokojnoga Šime Đodana, Marka Veselice, pokojnoga Stipe Šuvara, pokojnoga Dalibora Brozovića, pokojnoga Mate Bobana, predsjednika Vlade Franje Gregurića, Dražena Budiše, Ivana Zvonimira Čička, Josipa Jurčevića, Ante Žužula, pokojne Savke Dabčević-Kučar, Milorada Pupovca, Milana Đukića, Đuren Perice, Ivana Jakovčića, Branimira Glavaša, Tomislava Merčpa, Dobroslava Parage, Ante Prkačina, Ive Sanadera, Božidara Pankretića, Vice Vukojevića, Tonina Picule, Bože Kovačevića, Kolinde Grabar-Kitarović, Slavena Letice, admirala Svete Letice, gotovo sve značajne hrvatske povratnike iz emigracije ili još u emigraciji, poput Mladena Schwartza, Marina Sopte, Nikole Štedula, Tihomira Oreškovića, Bože Vukušića, Mate Meštrovića, pokojnoga Tihomila Rađe, pokojnoga Srećka Rovera, pokojnoga Ivana Kokića, Ante Jurića Bugzyja, Ive Butkovića, Zdenka Marinčića, Jure Marića, Julienne Eden Bušić, Dinka Dedića, Tomislava Rebrine, mnoštvo kulturnjaka, književnika i filozofa, recimo Mirka Kovača, Igora Zidića, Dubravku Ugrešić, Stipu Čuića, Velimira Viskovića, Ivu Brešana, pokojnoga Milana Kangrgu, Dušana Bilandžića, Zdravka Tomca, Igora Primortza, i mislim gotovo sve “mlade” književnike iz moje generacije, neke istaknute estradnjake, poput Thompsona, Tereze Kesovije, Vinka Coce, Marijana Bana i mnoštva drugih rockera, Jaju Houru, Neleta Karajlića, Davora Gobca, mnoštvo novinara da njih sada ne spominjemo poimenice, onda mnoštvo istaknutih svećenika, poput Patera Vjekoslava Lasića, melbournškog nadbiskupa Denisa Harta, današnjega australskoga kardinala Georgea Pella, biskupa Antuna Škvorčevića, biskupa Ratka Perića, pokojnoga grkokatoličkog protojereja stavrofora Latkovića, zatim ratnike poput generala Ante Rose, Mile Dedakovića Starog Jastreba, Branka Borkovića Mladoga Jastreba, Miroslava Tuđmana, Martina Špegelja, Željka Glasnovića, Ivana Andabaka, Ivana Grbavca Cobre…

Zapravo se dosta toga u ovom trenutku ne mogu više niti sjetiti, a tekstove uopće nisam sačuvao. Pretpostavljam da sam tijekom svih tih godina ispisao i objavio između pet i 10.000 novinskih kartica, redovito su to bile teme za naslovnu stranicu, a jedini intervju koji je dao Mladen Naletilić Tuta, osnivač i stvarni zapovjednik Kažnjeničke bojne, lanisirao je Nacional u prvomu broju i, zapravo, pomogao Nacionalu da opstane na slavi toga intervjua, sve dok pokojni Pukanić nije razjurio inicijalnu pokretačku redakciju i počeo se baviti drugim temama i poslovima.

Za vas je Denis Kuljiš u jednoj svojoj knjizi napisao, otprilike, da se u to doba u Zagrebu “novine nisu pokretale bez vas”. Što to znači?

“Da, malo je ta ocjena pretjerana, ali ja doista jesam bio u pokretačkoj, tj. u prvoj novinarskoj i uredničkoj ekipi Kuljiševa Globusa (zapravo sam tamo dospio na poziv Nina Pavića), ali sam po logici stvari – kao i u novinarskom životu uopće – najviše surađivao s Kuljišem. I danas mislim kako je onaj ratni Globus, kojega je Denis uređivao do 1995., promijenio sve parametre po kojima se do tada ocjenjivala i uloga i uspjeh političkoga tjednika. Naprosto, Denis je preokrenuo i poimanje pristupa temama, i načinu pisanja, i načinu prezentacije tekstova, a i samomu tržištu, sada konačno oslobođenomu partijsko-političkih okova, što vrijedi i za druge njegove projekte, manje ili više uspješne, poput Glorije, Ultre, Nacionala, Playboya, itd.

Te 1991., što zbog motanja po otvorenom frontu, prvo od Slovenije, pa do ratne buktinje Hrvatske, zbog svojih poznanstava među ljudima koji su tek ustrojavali hrvatsku obranu i proizvodnju oružja i streljiva, a što zbog lektorsko-redaktorsko-uredničkih i čistih novinarskih poslova, on me imenovao svojim pomoćnikom, no ja sam – kako se to onda u žargonu počelo govoriti – “prolupao” već nakon što sam zaglavio u vlaku iz Sarajeva u trenutku kad je Kapetan Dragan napadao Glinu, gdje su našu kompoziciju zaustavili na pruzi na bosanskoj strani kao eventualni “zid” ako se “ustaše” pokušaju probiti u BiH, pa malo zatim, kad je poginuo Ludvig Pavlović, kad su zrakoplovi JNA srušili odašiljač na Biokovu, te kad je general Mladić pokušao odsjeći Šibenik, kad je napadnut Split, i kad je nakraju srušen Maslenički most… Na svim sam tim mjestima bio u “real timeu”, zajedno s fotografom Markom Franjićem (koji se danas bavi, mislim, kompjutorima), a kad sam se vratio u “mirni Zagreb”, tako “napuknut”, brzopletno sam prihvatio ponudu Marka Markovića i Marka Juriča, mojih prijatelja, a tada izuzetnih ratnih reportera, za prelazak u “Slobodni tjednik”. Marinko Božić ponudio mi je mjesto zamjenika glavnog urednika i potpisani bjanko-ček za plaću, i ja sam se već sutra s Juričem zaputio u Split, gdje je moj pokojni otac brojio zadnje dane, bolestan od raka. No, dospjeli smo samo do Zadra, na samom počeku nevjerojatnih napada na taj grad, izvana tj. iz zadarskog zaleđa, ali i iznutra, iz desetak vojarni JNA koje su bile raspoređene u i oko Zadra. Europski promatrači razbježali su se prema Ugljanu i ostavili autobuse, mi smo pod snajperskim metcima prenašali ranjenike na srušeni Pedijatrijski odjel, uklopili se među ratnike 3. Imotske bojne kojih je tada poginulo sedam, a ranjeno pedesetak, treći dan smo se probili preko probušenoga Paškog mosta, a ujutro sam policijskim gliserom, opet brinući o jednom izrešetanomu devetnastogodišnjaku iz Bibinja, dospio prvo u Senj, pa vozilom Hitne u Rijeku, a odatle taksijem preko Slovenije (jer je trajao napad na Karlovac), dospio u Zagreb, u trenutku kad su zrakoplovi JNA gađali Tuđmana i Banske dvore. Pamtim kako je tada prva stvar koju sam učinio bila da odem kući, uzmem pišolj i zataknem ga za pojas, gdje je ostao slijedećih godina, što i nije baš prilično jednom novinaru, niti za prepričavati, ali što ja tu mogu – tako je bilo.

Dakle, u ST-u sam ostao svega nekoliko mjeseci, a da sam bio promućurniji, ne bih niti toliko: naime, ja sam mislio kako je cijeli problem u pretjeranom žutilu, u nedopustivom senzacionalizmu s kojim su Marinko Božić i njegova tadašnja ekipa pravili novine: izmišljali su pseudonime, objavljivali izmišljene popise srpskih špijuna tako da bi, na primjer, jednostavno fotografirali zvonca na ulazu u haustor oficirskih nebodera u Splitu III., objavljivali su nelektorirane i neredigirane tekstove s uličnim psovačkim jezikom, ukratko, kršili su sva pravila novinarstva, dobrog ukusa i zdravog razuma, jedino – činili su to u kojih 120.000 primjeraka. Prvo što sam učinio tamo, bilo je da sam zabranio pseudonime, zbog čega je odmah otišlo nekoliko “autora”, zatim sam promijenio kompletnu novinarsku ekipu (uglavnom doveo frendove iz bivšega Poleta i iz Globusa, kasnije i druge), nagovorio Marinka da kupi kompjutore, te da zaposli daktilografkinju, lektora, redaktora, fotografe, onda sam promijenio zaglavlje novina iz “ST” u “Slobodni tjednik”, uveo obveznu fotografiju autora uz tekstove, i počeo dogovarati i objavljivati intervjue s tzv. Oporbom, pa su odjednom na stranicama ST-a izronili Tripalo, Savka, Gotovac, Budiša, Letica, Mate Meštrović, čak i Pupovac, uspostavio sam vezu sa Sinišom Glavaševićem koji nam je iz Vukovara slao kolumnu (onu njegovu legendarnu fotku iz mladih dana, dobio sam od njegove zagrebačke tete, kojoj sam išao javiti da su tada još živi i da se drže)… No, vrag je odnio šalu, kad je Marinko Božić, koji je u prvo vrijeme sve to podržavao i ponašao se iznenađujuće uljudno i razumno za moje pojmove, ponovo počeo piti i drogirati se. Odjednom je odnekud izronilo cijelo zagrebačko homoseksualno podzemlje, obnovio je svoje stare udbaške veze sada inkorporirane u hrvatskoj vlasti (oko Boljkovca, Manolića, itd.), a kad se skompao s Paraginim HSP-om, ludilo je prevršilo granicu, više Božića nitko nije mogao kontrolirati: nitko nije znao što će se dogoditi u slijedećem trenutku, a nekmoli u slijedećem broju. Slaven Letica tada je zastupao tezu – a podržavali su ga i Zvonko Čičak, i Zvonko Hodak, i Dobroslav Paraga, i Miroslav Lilić – da Hrvatska mora imati jedan “ekstremno lijevi” tjednik, što bi bio Danas, jedan “ekstremno desni”, što bi bio ST, i jedan “umjereni” što bi bio Globus, čak su Nino Pavić, Denis Kuljiš i Marinko Božić nešto o tome i razgovarali, iako površno, no – meni se uloga urednika “ekstremnih desničarskih novina u ratu”, nikako nije dopadala, a nije ni ekipi koja me u redakciji podržavala. Uz to, kad smo uskoro objavili “vukovarske stenograme” i policijski eleborat s fotografijama pretučenoga Mile Dedakovića Jastreba – tadašnji ministar informiranja Branko Salaj zabranio je ST. Bile su to prve (i jedine) zabranjene novine u demokratskoj Hrvatskoj!

Ubrzo, Marinko je ušao u meni neke nejasne, nerazumljive, slabo poznate, a u svakom slučaju, nepotrebne i štetne “dilove” s Manolićevim Uredom za zaštitu ustavnog poretka, a kad smo početkom travnja Marko Barišić i ja otputovali u Hercegovinu, gdje se prebacio rat, na Kupresu, u Mostaru, Livnu, i okolo, pa kad smo se vratili – tajnica nam je već s vrata uručila otkaze…

Nezgodno, i što ste učinili?

“Pa, što sam mogao? Ništa. Slijedećih godinu dana piskarao sam za Danas, za Slobodnu Dalmaciju, pa honorarno za ST, sudjelovao u pokretanju Arkzina (fanzin, zapravo, glasilo Antiratne kampanje), ali sam se brzo otamo pokupio, uvidjevši da se tamošnja ekipa ne zalaže za borbu protiv rata, nego za borbu protiv Hrvatske, i to prilično otvoreno, rješavao neke problem “emotivne prirode”, puno pio i zanimao se uglavnom ratom, družio se s Vukovarcima, Gospićanima i Hercegovcima. Zapravo, bio sam u prilično lošem stanju. Onda je u veljači 1993. umro moj otac, što me pirlično potreslo, ali i osvijestilo, i uskoro sam se pokajnički vratio u Globus. Nakon nekoliko mjeseci, Denis me ponovo vratio na staru poziciju pomoćnika glavnog urednika, u kolovozu 1994. otputovao sam u Australiju da bih se u Melbourneu vjenčao s Katarinom – jer su tako, budući da je ona jedinica, željeli njeni roditelji – i već se za Božić vratio. No, Globus je za ta četiri mjeseca doživio temeljite promjene, postao je EPH, jer im je Uroš Šoškić koji je Arenu i tzv. šarenu štampu privatizirao još po “Markovićevu modelu”, zajedno sa svojim novinarima, prodao dionice, i uskoro smo preselili u Vjesnikov neboder, natrag u prostorije u kojima se nekada nalazio pokojni Start. No, nije bilo samo to, nego se u međuvremenu dogodio i stanoviti zaokret uređivačke politike, i ja sam nakon nekoliko unutarredakcijskih nesuglasica, naprosto pokupio svoje krpice, dao otkaz, i otišao, nakon jedne kave u Vjesnikovoj “podmornici” s Denisom. Sjećam se kako sam tu tada rekao da pripazi, jer mi se čini da neće niti on dugo. Nije mi vjerovao, ali se uvjerio 3-4 mjeseca kasnije, kada je Nino – s feljtonom o Špegelju kao povodom, doduše – jednostavno isplatio i Denisa i sve inicijalne dioničare Globusa, i podijelio im otkaze.

Otišao sam potom raditi prvo u Obzor s Milanom Ivkošićem (tamo sam bio u doba Bljeska), ali se nisam dugo zadržao, Ivkošić i ja uvijek smo bili prijatelji, ali totalno različiti karakteri, potom u Panoramu kod Marka Markovića koju je tada bio kupio (i uskoro prodao) Ante Žužul, gdje mi atmosfera nikako nije odgovarala, a onda su mi Josip Jurčević i Bože Vukušić ponudili da radim Zoru, novopokrenuto glasilo Merčepove Udruge dragovoljaca. Katarina i ja krajem smo zime izgubili jedno dijete u spontanom pobačaju, tek je ponovo ostala trudna s Antom, a Zora je za moje (tj. naše) tadašnje razmišljanje bila idealan medij, i doista sam s guštom uredio nekih 10-15 brojeva, a posebno mi je imponiralo kad su neke “novinarske veličine”, poput Maroja Mihovilovića, na primjer, tvrdili da od svih “malih tjednika”, jedino Zora ima izgleda, i jedino ona izgleda kao “prave novine”. Tamo sam bio u doba Oluje, sa svim elementima koje ta priča nosi sa sobom, da je ne opisujem detaljno. No, nije sve to bilo tako “bajno”: zbog nekih kritičkih tekstova na račun starih udbaških i vojnih (jugoslavenskih) struktura, intervenirali su na razne načine razni moćnici, od Tusa horizontalno i vertikalno naniže, a Ivić Pašalić je na Trećem kongresu HDZ-a u svojemu glavnom referatu Zoru usporedio, ni više ni manje, nego s Feralom, samo s desnim ekstremističkim predznakom. Uskoro smo, naravno otkrili da nam se prisluškuju telefoni u redakciji (u bivšim uredima Mladosti u Ilici), a onda su mi, čak dvojica mojih školskih prijatelja, u povjerenju kazali kako nas Reljićev SZUP ima pod nadzorom, i to tamošnji odjel za protuterorizam… No ipak to nije bilo ono što me najviše zabrinjavalo: moj je problem bio u tome što Merčep, kao ni Ivkošić, uostalom, nije bio “lak na obaraču” kad su u pitanju – honorari. Tako sam jedva dočekao Denisov poziv na kavu, gdje me pozvao u Nacional kojega se sprema pokrenuti.

U Nacionalu sam proveo godinu dana, formalno sam zaposlen tek kad je Katarina dospjela u rodilište u Petrovoj (jer još nije bila sredila hrvatske dokumente, što je ionako posebna, vrlo komplicirana priča), Ante se rodio u prosincu 1995., a Nikola će se roditi u travnju 1997.

U Nacionalu mi je bilo dobro tijekom 1996., radio sam kao pomoćnik glavnog urednika, formalno je to bio Pukanić, no novine je zapravo uređivao Denis, ali je onda opet došlo, prvo, do pojačane pratnje Reljićevih SZUP-ovaca, a onda i do do unutarredakcijskih nesporazuma, gdje se cijela redakcija “rascijepila”: na jednoj strani “Kuljiševi ljudi”, a na drugoj “osovina Ivo Pukanić-Mladen Pleše-Maroje Mihovilović-Sina Karli”. Ja nisam, kao i obično, “pukao” prvi i otišao, a uskoro je otamo otišlo još, mislim 11-ero ljudi, na čelu s Denisom.

NASTAVAK SUTRA (9.8.2014.).

 

POPULARNE KATEGORIJE