EKSKLUZIVNA KOLUMNA SLOBODANA PROSPEROVA NOVAKA: Kulturna baština – voli svoje, poštuj tuđe

Moderna Crna Gora prečesto se u Hrvatskoj spominje s obzirom na zajedničku kulturnu baštinu koju oni ili svojataju ili joj niječu hrvatske korijene. Tako je to sa slavnim školskim jedrenjakom Jadran, tako je i s Kolom Bokeljske mornarice koje je crnogorska Vlada prijavila na UNESCOV popis ne konzultirajući naše stručnjake i ne spominjući da je […]

unesco

Moderna Crna Gora prečesto se u Hrvatskoj spominje s obzirom na zajedničku kulturnu baštinu koju oni ili svojataju ili joj niječu hrvatske korijene. Tako je to sa slavnim školskim jedrenjakom Jadran, tako je i s Kolom Bokeljske mornarice koje je crnogorska Vlada prijavila na UNESCOV popis ne konzultirajući naše stručnjake i ne spominjući da je to kol baština bokeljskih Hrvata i tamošnje katoličke crkve. Kako je ta stvar svakim danom sve agresivnija to sam odlučio jednu zanimljivu hrvatsku bokeljsku biografiju kako sutra ne bi netko u Crnoj Gori posvojio dokinuo joj očitu pripadnost zapadno europskom krugu.

Zvao se taj književnik i pustolov Stjepan Zanović. U svojem kratkom životu on je nebrojeno puta mijenjao običaje i grbove, imena i identitete. Autor je desetka knjiga, živio je životom vagabunda između Italije i Holandije, Poljske i Pruske, Pariza i Budve, Dubrovnika i Beča. Kockar, on je kockarska pravila prenosio u život. Živio je jedino u sadašnjosti, multiplicirajući je poput svojih još slavnijih vršnjaka Cagliostra, Casanove ili De Sadea. Od njih je, doduše, nešto manje slavan, ali intenzitet njegova života kao i intrigantnost njegovih književnih djela nisu nimalo zaostajali za spomenutim protuhama.

Rodio se u Veneciji neke nepoznate godine sredinom 18. stoljeća. Otac mu je bio gostioničar na zlu glasu. Držao je kockarnicu, a bio je svodnik. Iz Republike svetoga Marka prognali su obitelj Zaninovića već 1766. Mladi se Stjepan onamo vratio čim se zamomčio. Bio je, a tako svjedoči neki tadašnji zapis, »odjeven u modri baršun izvezen zlatnim nitima. Imao je ogrnutu crvenu kabanicu sa zlatnim pucetima, a o pasu visio mu je mač. Na glavi šeširić, dok mu je kovrčasta perika bila posuta puderom«. O svojoj slabosti prema ženama u to je vrijeme, u jednom eseju što ga je posvetio Rousseauu, ovako pisao: „Žene smatram lijepim mauzolejima, stvarima izvana urešenim, ponosnim trofejima koji u sebi kriju samo bijedne i trule čovječje ostatke. Ali moj duh, premda sve to zna, ne može odoljeti naravnom nagonu pa čim ugledam zanimljivi taj objekt, tu vječnu ženu i čim joj se približim, ne znam se zaustaviti.”

Koliko ženama, toliko je bio opsjednut i tiskanim knjigama! Malo je njegovih tekstova uopće ostalo u rukopisu. Knjige s izmišljenim plemićkim titulama na naslovnici bile su mu vizit–karte s kojima se probijao dvorskim koridorima, ali i uz čiju je pomoć šarmirao dame po budoarima. Zanovićeva samouvjerenost graničila je s genijalnošću, a njegova lažljivost i sklonost fabuliranju usklađena s jobovskom strpljivošću donosila je, gotovo uvijek, plodova. Sve njegove knjige jedan su te isti tekst. Te ispovijesti ovoga učenog protuhe prije svega su vivisekcija tadašnje politike, a ustvari neka vrsta konverzacijskih priručnika i salonskih pomagala.

Nije slučajno što je upravo za Zanovićeva života bio izumljen prvi dinamo i što se tada eksperimentiralo s prvim baterijama. Jer, ovaj našijenac bio je idealni energetski spremnik, jedan libertinski dinamo. Prošlost ga je zanimala tek ukoliko je bila mrijestilište slavnih predaka što ih je nabrajao nečuvenom bezočnošću. U tomu je bio maštovitiji od barona Münchausena. Bio je opsjednut usponom. Težio je višem, ali je znao da se u više društveno stanje ne može prodrijeti životom nego smrću. Zato je ubijao svoje identitete, svakodnevno mijenjajući maske. Bio je u jednom tijelu i Münchausen i Casanova.

Duhom i političkim nazorima, Stjepana Zanovića valja ubrojiti u tadašnje jakobince. Takva je njegova naobraženost, takav je bio njegov jezik, a takve su i sve njegove književne geste. Bio je jakobinac koji je obožavao dvorove i u tomu nije tipičan predstavnik svoga revolucionarnog soja. Bio je hodajuće protuslovlje. Sve što je Zanović stvorio, sve čega bi se dodirnuo, ostajalo je torzom, bilo je tek otisak privatne nesreće koja se drugima željela prikazati kao sreća snažna duha i lijepa tijela. Ovaj je budvanski izgubljeni sin uložio preveliku energiju kako bi sebi i drugima dokazivao ispraznost društvenoga života, ispraznost koje je sam bio najmanje svjestan.

O svojim talentima imao je Zanović visoko mišljenje. Jednom je izjavio, kako je, sada kad je Voltaire ionako već jako ostario, a kad Rousseau više i ne piše, još jedino on ostao na književnom polju europskom te da mu je zadaća da sam posvjedoči ljudima stanje istine. Čovjek pred kojim je to izjavio bio je šokiran Zanovićevom samouvjerenošću, ali je svom sugovorniku djelomično i povjerovao. Bilo je to vrijeme kad se Zanović čistio od ispraznosti, kad se osamio, kad je bio sav urastao u bradu i kad je tvrdio da je prognanik te se u neredu radnoga stola okružio knjigama i opskrbio tek jednom bocom vode. Govorio je da malo čita kako bi mogao još više sanjariti. Zapisao je ovaj svjedok i ovo: »Često tako i po četiri dana zaboravi Princ na vanjski svijet, pri tomu ništa ne jede i ne pije, samo umom prodire u prirodu.« I pustinjaštvo, doduše povremeno, bilo je jednom od Zanovićevih maski!

Poput glumca igrao je na sceni svijeta uvijek jednu te istu ulogu, izgovarao je jedan te isti tekst, ali je pri tomu uporno mijenjao običaje. U knjigama piščevim mnoštvo je inteligentnih misli i dobrih zapažanja, ima u njima prodora u do tada neučeno. Ali u tim knjigama sve vrvi od prepisanih riječi i rečenica, od tuđeg teksta. I kao što su Casanova i De Sade voljeli tuđa tijela, ili kao što je Cagliostro volio tuđi novac, Zanović je tuđi tekst volio kao svoj. Teško da će ikada itko odvojiti ono što je u tim knjigama Zanovićevo od onoga što je plagijat i što je računalo na neinformiranost čitateljevu. U političkim i socijalnim kategorijama vremena izvrsno se snalazio. Budućnost mu je zbog toga učinila uslugu: premda mu je bio život zanimljiviji od napisanih knjiga, one su kasnije postale njegova jedina (auto)biografija. Nigdje drugdje nema uvjerljivijih tragova o Zanoviću od onih što su posijani na stranicama njegovih knjiga. Kad i nisu originalne, vjerni su trag njegove neobične inteligencije.

Prva Zanovićeva knjiga tiskana je u Parizu 1773. i imala je neupadljiv naslov Opere diverse. Glavni je grad Francuske pisac u hitnji napustio jer su ga ubrzo ganjali mnogi vjerovnici. Već 1774. sve su europske policije znale za ovoga kockara, razvratnika i varalicu koji je vlastite knjige dijelio kao posjetnice. Ali, premda mu se ime nalazilo na tjeralicama, on se i dalje bezočno kočeperio izmišljenim kraljevskim i prinčevskim titulama. Najmilija mu je ona lažnoga cara Šćepana Maloga, a zapravo ruskoga cara Petra III. Kad je 1776. boravio u Berlinu, ovako se predstavio pruskom kralju Friedrichu II., svom kraljevskom kolegi: »Sire, evo me kod posljednje epohe moje doista neobične historije. Ukratko, Sire, ja sam Šćepan Mali Crnogorski. S pomoću sretnog slučaja i snagom čudotvorstva u jednom kraju gdje inače nitko ne zna ni čitati ni pisati, ja sam našao sredstva da se neshvatljivom srećom izbavim iz labirinta u koji sam bio ušao sa čvrstom nakanom: ili pobijediti ili umrijeti. Protivnici moji i cijela Europa držahu me mrtvim. U Carigrad bijaše poslata jedna odrubljena glava u dokaz moje smrti…« Dok ovo govori, Zanović je u svom pravom elementu: on, hazarder koji vazda igra na sve ili ništa. Opsjednut identitetom Petra III., on je o njemu objavio i posebnu knjigu na francuskom jeziku Le faux Pierre III Empereur de Russie ou Stjepan Mali.

Biti ruski car i k tomu još lažni njemu ipak nije bilo dovoljno. Izmislio je zato Zanović još jednu slavnu masku pod kojom je obilazio europske dvorove. Učinilo mu se posvema doličnim ako se proglasi jedanaestim praunukom Jurja Kastriota Skenderbega, lika koji je u njegovu maštu izravno ušao iz balkanskog folklorno–mitološkog ansambla. Čim je osmislio taj identitet, njemu nije bilo teško da s uvjerljivošću ispriča novu priču. Ponovno mu se učinilo da bi pruski kralj Friedrich mogao biti strpljiv i da će ga saslušati. Zato mu ovaj hrvatski književnik i patološki lažac piše: »Sire, ja više nisam Petar III. Sire, ja sam Stjepan Kastriota od Albanije.«

Tragajući za novim identitetima i mijenjajući maske, stigao je Zanović jednom i do Beča. Iz Beča otputovao je u Varšavu gdje je 1778. objavio politički spis L’Horoscope politique de la Pologne. U toj knjizi, još mlad, ali iskusan, posjetilac poljskih plemićkih salona i ladanjskih kuća ispisuje proročanske riječi u čiju su se istinitost Poljaci mogli uvjeriti tek koje desetljeće kasnije kad im je zemlja bila raskomadana i kad je nestala s političkih karata. Zanović je dobro shvatio poljski problem jer je to bio i problem njegove domovine: »Kod vas je u Poljskoj cijelo društvo rasklimano i razrovano. Poljska zaista ne postoji i to zato što ona nije više gospodarica svojih zakona.« Govoreći o Poljskoj, govorio je on ustvari o Dalmaciji, o Iliriji, o Hrvatskoj, ma što ti pojmovi njemu onda značili.

Najslavnije Zanovićevo djelo svezak je s naslovom Lettere Turche. Napisane u Dresdenu, te su epistole s talijanskog izvornika prevedene na njemački i francuski i bile su više puta pretiskivane. Tu na više od tri stotine stranica objavljuje pisma suvremenicima među kojima je najviše okrunjenih glava, ali imade tu i jedno pismo o Dubrovniku naslovljeno Voltaireu. U knjizi glumi Zanović turskog naivca koji europskim moćnicima, navodno nesvjestan svojih riječi, izriče u lice sve same istine, ispisujući niz nimalo bezazlenih političkih memoranduma.

Ali Zanović je bio punokrvni Europljanin i po tomu što je bio opsjednut Amerikom. Njemu, koji je Poljacima jednom predložio da ga izaberu za kralja, imponirala je Amerika, jer je u njoj vidio svoju vladarsku šansu. On je pola stoljeća prije Tocquevillea uočio neke od smjernica demokratskog razvitka Amerike, pa je, vođen tim idejama, pisao pismo američkom Kongresu. Naslovio ga je Poštovanom Kongresu, a ispisao je u njemu čitav niz proročanskih riječi, ali i posvema izravnih ponuda. Izjavio je tako da bi rado bio Amerikanac jer da je ta nacija slavna isto kao što su nekada bili stari Rimljani. Dalje nudi Kongresu svoje vojne usluge i kaže kako bi se rado uključio u borbu protiv gramzive vladavine Engleza, a veli da Amerikancima nije potrebno da se povode ni za Utopijom Morusovom ni za Platonovom Državom, već da bi im najpametnije bilo ako bi njemu, kontu Zanoviću, nasljedniku ruskoga prijestolja i albanske krune, prepustili odgovoran kraljevski posao. Zanović obećava Amerikancima da će im odmah uvesti staru formu vladavine, dakle monarhiju, ali obećava i da će odmah narediti da se u prirodnoj veličini i s dobrim proporcijama, obojen najljepšim bojama, podigne jedan kip kojemu bi se na glavu stavila kraljevska kruna, a na ramena rimski carski plašt koji bi imao simbolizirati republikanske tradicije. I tako već u 18. stoljeću iznosi Stjepan Zanović ideju o Kipu slobode, o kipu o kojemu tadašnji Amerikanci nisu znali ništa, ali kojega će joj stotinu godina kasnije podići njihovi vlastiti praunuci. Bio je Stjepan Zanović vidovit čovjek. Njegova je mašta bila kreativna, i to barem onoliko koliko i njegove laži.

Ne navršivši još ni četrdesetu, on je u Holandiji naglo zaglibio u nekoj financijskoj aferi. Započeo je, naime, neke ozbiljne poslove, nešto što je nadilazilo sitne kartaške ucjene, pa su se učas i on i njegovi vjerovnici našli usred bankrota. U strahu Zanović objavi 1786. manifest obrazlažući svoju nevinost. Prijetećim tonom tražio je od holandskih vlasti da mu na ime duga vrate milijun funti. Manifest je bio kontraproduktivan. Uhitiše ga usred kazališne predstave i sprovedoše odmah u tamnicu. Iz uzništva slao je poruke moćnicima, ali one do njih nisu stizale. Svi su ga ostavili dok je tamnovao u Amsterdamu, svi osim dugogodišnje, već ostarjele, ljubavnice kneginje Kingston, ustvari Elizabete Chudleigh. Ta Elizabeta nikada neće zaboraviti svoga lažljivog i maštovitog ljubavnika koji je svima nešto glumio. Svima, osim Elizabeti, koja mu je bila i sestra i majka i pred kojom je i bez stida skidao i svoje posljednje maske ovaj gostioničarov sin i jakobinac, ljubitelj pompe i dvorske ispraznosti.

Pisala je Elizabeta Stjepanu nježna pisma u tamnicu. Nazivala ga je gosparom Princom, potpisivala se njegovom služenicom. A njega su u tamnici mučili, njemu su ondje postavljali neugodna pitanja. Njega, navodnog crnogorskog vladara, pitali su tko u njegovom odsustvu vlada njegovim kraljevstvom. Rekao je da ondje vlada Petar Petrović I. Više, naime, više nije imalo smisla lagati. U tamnici, pritisnut milijunskim dugom, Princ je odlučio govoriti istinu. Sve su maske bile pale. U noćima sanjao je Ameriku koju nikada nije posjetio, ali kojom je želio vladati. U zoru sanjao bi Budvu u koju se godinama nije vraćao. Po danu sjećao se svojih knjiga koje nije imao sa sobom i koje više nikada neće vidjeti. U tamnici posjedovao je tek zlatna puceta. Jedne večeri dao ih je stražaru za vrč vina. Otpijao je svoje posljednje vino polako, a pred jutro skrivenim bodežom prerezao je žile na rukama. Našli su ga u lokvi krvi, u kutu pod prozorom, mrtvoga. Ni tada ga nisu pomilovali. Sudili su mu mrtvom, a onda kad je proces, post mortem, završio, truplo su mu bacili u skupnu grobnicu za zločince.

Ovu biografiju nećemo nikad dati Crnogorcima jer ona nije ništa manje vrijedna od školskog broda Jadran ili od Kola Bokeljske mornarice.

Poštovani Kongresu Amerike!
Kada se daju pokloni i dijele vlastita dobra, dovoljno je da čovjek bude velikodušan i darežljiv, ali kada se dijeli Mudrost, treba drukčijih sposobnosti i posebnih talenata…
U dubokoj tajnosti čuvam časno pismo koje se vama, Poštovani Kongresu, svidjelo da mi pišete, a koje mi je vjerno predala jedna od vas opunomoćena Ekscelencija, što vodi vaše poslove u Europi…
…Kada bih ja bio Amerikanac (ime koje je danas slavno isto kao ono starih Rimljana), nalazio bih se među ustanicima, a to znači da bih riskirao svoje dobro, svoj novac i svoj život da postignem slobodu. Ali poslije svega, ako treba biti nečiji podanik, više bih se volio podčiniti bosanskome paši, mom susjedu, nego predati gramžljivoj vladavini vaših starih gospodara Engleza…
Da bi se izbjegla zla na koja se vi tužite, ja vas upozoravam da ne uzmete kao model svoje vladavine nijedan od onih koji danas postoje širom svijeta. Vi ne treba da uzimate uzore Platonove »Republike« ili »Utopije« Tomasa Mora. To su lijepi i izvanredni sistemi u teoriji, ali koje nije moguće ostvariti. Kada bih, dakle, ja predsjedavao u vašem Vijeću, i kada bi se meni potpuno prepustio taj važan posao, dao bih vašoj državi pravi rang i dostojanstvo, uspostavljajući staru formu vladavine, koja je u početku bila kraljevska, odnosno monarhija…
Naredio bih da se podigne kip u prirodnoj veličini i s dobrim proporcijama, obojen najljepšim bojama. Na glavu bi mu se stavila kraljevska kruna, a na ramen carski plašt. U desnici bi mu blistao skiptar. Postavljeno ispod bogatog baldahina, Njegovo Veličanstvo bilo bi uzdignuto na raskošni tron. Stotina vojnika s helebardama sačinjavala bi njegovu gardu. Oni bi mu više služili za paradu i sjaj prilikom audijencija ambasadora nego za osiguranje njegove ličnosti…
Ta naređenja Senata ne bi imala snagu zakona dok ne bi bila provedena ratifikacija čitanjem Njegova Veličanstva od drveta…
Odredio bih, napokon, da se smatra veleizdajnikom svaki onaj tko bi se usudio napasti, pismeno ili usmeno, takav oblik vladavine radeći na tome da se otkloni drveni kralj, a na njegovo mjesto postavi monarh od krvi i mesa, bilo čovjek, bilo žena, bilo zvijer…
Već i ono što sam rekao bit će dovoljno, bez sumnje, da spriječi poruge koje bi neki novopečeni političari mogli uputiti mom sistemu, kao i neslane šale koje bi sitni geniji mogli iznositi protiv moga drvenog kralja. Što da kažem? Ja sam najdublje uvjeren da danas nema monarha na zemlji, koji je srce hrastovo, a da nije uvjeren kako je najsretniji i najpovlašteniji od svoje braće. Pogotovo kakav bi se ponos rađao iz te promjene ako bi takvi mogli vjerovati da potječu od slavne i veoma posvećene Kuće Albanije, odnosno od stabala Didone u Albaniji, koja su smatrana bogovima. A Kastrioti su od krvi i mesa čega se treba dobro čuvati. Svakako, jedan hrast iz te obitelji sposoban je upravljati i najvećim kraljevstvima. Prostrana carstva Kine i Mongolije ne bi mu stvarala teškoće koje bi bile iznad njegovih snaga. Kakvo sve ne bi bilo divljenje tih naroda za izvanredne osobine tijela i duha jednoga takvog monarha? Zar bi se usudili otkrivati neke nesavršenosti u ličnosti koja potječe od tako stare, plemenite i plodne porodice da ima karakter polubožanstva i koja bi bila stvorena od tako dobrog sastava od kakvog su i kipovi kojima se odaju religiozne počasti…
Želeći vam, Gospodo kongresisti, dugotrajnu nezavisnost, koja bi posvuda bila priznata, kao što ste vi i zaslužili svojom hrabrošću i svojim građanskim, političkim i vojnim osobinama, a iznad svega prihvaćanjem Kralja, onakvoga kakva ga predlažem — ja pred cijelim svijetom izjavljujem da sam uvijek vaš veoma privržen prijatelj i suborac.

15. travnja 1782.

 

POPULARNE KATEGORIJE

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close