Zgodno je opravdanje ministra zdravlja Siniše Varge nakon što su mediji objavili da je dug u zdravstvu opet dosegao gotovo 830 milijuna kuna: „Liječnici i bolnice ne smiju odbiti ni jednog pacijenta, a to stvara troškove htjeli to mi ili ne. Na kraju se svi ti pregledi, zahvati i dijagnostika ipak moraju platiti, čak i kad u zdravstvenom proračunu nedostaje novca”, kaže i odmah dodaje kako dostupnost zdravstvenih usluga građanima jamči Zakon o zdravstvenoj zaštiti, pa „sve dok se političkom odlukom zakon ne promijeni, jedino što valja učiniti jest da te usluge treba i – platiti!”
Mudar čovjek, nema što. Da nema prava na besplatnu zdravstvenu zaštitu, da svi u zdravstvu plaćamo sve, ili barem veći dio usluge koju dobijemo, stvar bi, naravno, za državnu administraciju i blagajnu bila puno jednostavnija. Zapravo, s Kukuriku koalicijom na vlasti već se odavno stječe dojam da bi sve bilo puno jednostavnije da uopće nema građana, no ta se korijenita vrsta ipak ne da. Htio ne htio, moraš upravljati bolnicama i ljekarnama u koje ulaze bolesni, ali živi ljudi, koji slijedom zakona imaju i neka prava.
Valja podsjetiti: velika misao dolazi iz usta ministra koji je donedavno iz fotelje direktora HZZO-a rovario iza leđa Rajku Ostojiću, šaljući nedvosmislene poruke da on rješenje za zdravstvene probleme zna. I sada govori ponešto o tome: namjera je da se HZZO od siječnja iduće godine izdvoji iz državne riznice te da se ustroji i pripremi za izlazak na tržište, kao konkurencija osiguravateljima. Ukratko, i prije nego što smo pokušali prepustiti dio sredstava i dio usluge njima – a na tržištu ih trenutno ima i više nego dovoljno – država će stvoriti mastodonta, čiji bi posao trebao biti konkurencija onima kojima država jednostavno – ne da posao. S jedne strane, odluka po kojoj bi državni osiguravajući zavod trebao proći transformaciju može imati smisla, no odluka da to činimo tako da se osguravateljima na tržištu izbija posao iz ruku zaista je smiješna. Jer, što god mi mislili o HZZO-u, većina zbunjenih i slabije informiranih građana uvijek će mu ostati vjerna, zbog pretpostavke da si tako ipak „siguran” da ćeš u slučaju bolesti zaista i dobiti ono što ti je potrebno. Na stranu to što nas s promjenom statusa HZZO-a sigurno čekaju i značajne promjene u pravima, jer će s vremenom polica koja sada stoji 70-ak kuna sigurno smršavjeti, pa ćemo usluge koje smo sada dobivali temeljem nje, ubuduće sigurno plaćati više. Ni to čak nije bez osnove, barem kad je riječ o stalno zaposlenima i onima s višim prihodima, no ostavlja osjećaj da cijelo vrijeme skupo plaćama besmisao i nečije uhljebljenje.
Naime, kada bi država danas samo s manjeg dijela zdravstvenog doprinosa skinula oznaku „obavezno” i obavezu da ta sredstva idu u HZZO, otvorio bi se prostor da u zdravstvu stvorimo nešto slično drugom mirovinskom stupu: sustav u kojemu bi svatko od nas mogao izabrati privatnog osiguravatelja za „nadogradnju” besplatne usluge na koju imamo pravo. Već to bi zdravstvu donijelo izniman napredak, jer polica privatnog osiguravatelja podrazumijeva i jedan sistematski pregled godišnje. Nešto što u sustavu zdravstva, koliko god izdvajali, nema nitko, a može značajno pridonijeti jačanju preventive, a time i smanjenju daljnjih troškova. To bi, s druge strane, omogućilo da osiguravatelji ponude raznovrsne police i pakete, koji bi, često i uz malu nadoplatu, građanima ponudili puno veće mogućnosti u slučaju bolesti. S druge strane, omogućilo bi i ono što Državni proračun sada ne može: da se izvršene usluge plate na vrijeme, odnosno da se ne stvaraju višemjesečni, pa i višegodišnji dugovi, koje država podmiruje u ratama od 2012. godine. Državni proračun tada bi teretili samo oni koji nemaju, odnosno oni koji ne izdvajaju doprinose i koji se moraju liječiti na teret proračuna.
E, ali da je tako… gdje bismo uhljebili silne varge i vargiće koji s izborima traže mjesto?
