ČIJA JE, ZAPRAVO, HRVATSKA DRŽAVA?

Jedna naizgled bezazlena rečenica iz dijela obiteljske biografije hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića, mogla bi biti povod da se zapitamo tko, zapravo, stoji iza projekta nove HDZ-ve i Mostove Vlade i nije li riječ o vrhuncu projekta koji je započeo i prije 1990., točnije, možda već krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Baš u vrijeme kad je […]

Jedna naizgled bezazlena rečenica iz dijela obiteljske biografije hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića, mogla bi biti povod da se zapitamo tko, zapravo, stoji iza projekta nove HDZ-ve i Mostove Vlade i nije li riječ o vrhuncu projekta koji je započeo i prije 1990., točnije, možda već krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Baš u vrijeme kad je objavljeno da će ga Domoljubna koalicija i Most potpisima podržati kao kandidata za premijera, mediji su se romantično raspisali o tome kako je završio u Kanadi: rodio se u Zagrebu 1966., a samo godinu, dvije kasnije obitelj je, poput mnogih suvremenika, odlučila trbuhom za kruhom u Kanadu, gdje su se skrasili u Hamiltonu. Predaja kaže da se Tihomirov otac Dane, inače inženjer, vrlo brzo snašao u bijelom svijetu. Zaposlio se kao radnik u jednoj od brojnih tvornica i istodobno bio vrlo aktivan u brojnim hrvatskim društvima. I tako: „dok se maleni Tihomir školovao, otac se uspinjao po društvenoj ljestvici hrvatske dijaspore u Kanadi, te je nakon devedesetih bio i predsjednik HDZ-ova odbora za Hamilton“, kaže romansirana priča o tome koji su korijeni novog premijera. Uzmemo li u obzir činjenicu da se ubrzo nakon njegovog dolaska u Zagreb, gdje je prije nekoliko mjeseci kupio i počeo obnavljati stan od 300 četvornih metara u centru grada, Oreškovićeva obitelj družila s obitelji prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, te da njihovo prijateljstvo zapravo datira još od kraja 90-ih, kada je ona (od kolovoza 1997. do listopada 1998.) bila savjetnica u Veleposlanstvu RH u Ottawi, ne čudi da je Orešković dogurao ovako daleko.

Dijaspora s Domovinom

Prema podacima iz 2011. godine, procjenjuje se da u Kanadi živi oko 97.050 Hrvata i to uglavnom u većim kanadskim gradovima. Usporedbe radi, u SAD-u se 2005. godine čak 401.208 osoba izjasnilo kao Hrvati, u Njemačkoj je, prema podacima iz 2014. godine, živjelo i radilo 263.347 Hrvata, dok procjene za Austriju kažu kako ih je oko 90.000. Statistika kaže da na statističkom podrčju Toronta živi oko 30.600 Hrvata, na području Vancouvera oko 11.200 njih, a na području Hamiltona oko 9.750 Hrvata, dok je u ostalim gradovima Kanade taj broj i za trećinu manji. Prva hrvatska župa osnovana je još 1950. godine, u Windsoru, vrlo brzo osnovane su župe u Torontu, Hamiltonu i Vancouveru, koje su središta snažnog povezivanja hrvatskih emigranata, koji preko Crkve nastoje zadržati čvrstu vezu s Hrvatskom. Do danas u Kanadi je osnovano 17 hrvatskih rimokatoličkih župa, koje su se, opet kroz djelovanje Crkve, čvrsto povezivale s Domovinom, nerijetko i u kontekstu snažnog djelovanja UDBE u dijaspori, ali i čvrste „poduzetničke“ veze Hrvata iz dijaspore s Domovinom, koje su se uvijek preklapale s političkima.

Povijest putovanja Hrvata i povratak

Pogledamo li u povijest naše mlade države, ideja o tome da bi ljudi koji su „negdje vani nešto stvorili“, mogla dati snažan poticaj razvoju države, jedna je od glavnih fiksacija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega neki također smatraju projektom stvorenim izvan Hrvatske. Tako novinar Romano Bolković u jednome od svojih tekstova u Objektivu spominje kako službene biografije kažu da je Tuđmanu putovnica vraćena 1987., nakon čega je putovao u Kanadu i SAD, no da postoje i dokazi da je Tuđman putovao u inozemstvo i desetak godina ranije. Među ostalim i u Švedsku, gdje se navodno sastao s jednim od simbola hrvatske dijaspore, Brunom Bušićem, ali i – Carlom Bildtom. Iz tog vremena seže i teorija kako je Tuđman i desetak godina prije nego što se Hrvatska odcijepila od SFRJ i proglasila svoju samostalnost, već tada slovio kao netko tko će u tom procesu imati vrlo važnu ulogu i bez koga se ništa od toga neće odviti.

Jedan od svjedoka toga vremena i jedan od prvih povratnika na visokoj poziciji u Hrvatskoj je Branko Salaj, ministar informiranja u ratnoj Vladi, zatim veleposlanik, pa ravnatelj Hrvatske novinske izvještajne agencije, koji je i sam vrlo rano, s 19 godina, otišao u Švedsku.

Uloga ljudi iz dijaspore u vlasti u ratno je vrijeme zasigurno bila jedan od jamaca u kojem će se pravcu stvari razvijati ako određene snage preuzmu političku moć te mogućnost da odlučuju o tome kako će se upravljati imovinom u vlasništvu države. No, Salaj je još vrlo „pristojan“ simbol onoga u što se ideja o važnoj ulozi dijaspore za Hrvatsku kasnije prometnula, slično kao i četvrti predsjednik hrvatske Vlade od osamostaljenja države, Hrvoje Šarinić. Kao mladić, zaposlio se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga 1962. šalju na specijalizaciju u Francusku, no umjesto planirana tri mjeseca, tamo ostaje punih 25 i vraća se u Hrvatsku po umirovljenju, 1987. godine, da bi pomalo ušao u hrvatsku politiku. Iz te generacije najviše je prašine iza sebe podigao Gojko Šušak, ratni ministar obrane, inače iseljenik u Austriju, pa kasnije u Kanadu, gdje se školovao i dogurao do osnivanja vlastitih soboslikarskih i ugostiteljskih tvrtki, koji je također imao izrazito naglašenu vezu sa hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Organizator je prve Tuđmanove turneje po Kanadi te skupljanja novca za HDZ, koji je HDZ-u iz Kanade za prvu predizbornu kampanju navodno donio 4 milijuna dolara, a kasnije mu se na teret stavljalo da je u vojsci omogućavao napredovanje ljudima bez odgovarajućeg obrazovanja i iskustva, pa čak i da je njegova supruga kadrovirala u tajnim službama. Jedan od najružnijih primjera povratničke gramzivosti vjerojatno je Ivo Sanader, tip s relativno kratkim stažem u Austriji, tijekom kojega se, kao dijete iz obitelji u kojoj ima svećenika i časnih sestara, čvrsto povezao sa katoličkom misijom. Također je bio ključan za skupljanje novca za HDZ u Austriji, nakon čega se vratio u Hrvatsku i bio nagrađen: prvo mjestom  intendanta HNK u Splitu, pa funkcijom u Ministarstvu znanosti i tehnologije, kasnije i stanom i pozicijom zamjenika ministra vanjskih poslova, te mjestom predstojnika Tuđmanovog ureda. Teško je reći je li on već tada u nekim inozemnim krugovima bio predodređen za predsjednika HDZ-a i premijera, ili su političke veze iz Ministarstva vanjskih poslova kasnije u tome presudile, no nema sumnje da je povratnička biografija i povezanost sa inozemstvom vrlo značajna u tome.

Plavuša s Harwarda

Zanimljivo je da je upravo Sanader u svojoj upravi zaposlio kasnijeg premijera Zorana Milanovića i današnje predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. Mnogi kažu kako je karijeru započela i završila kao „Plavuša s Harwarda“: profesionalno je započela kod Sanadera u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. zajedno s njim preselila u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je najprije radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra (Sanadera), a potom kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. Zatim 1997. odlazi u Veleposlanstvo RH u Kanadi. Nakon pada Račanove Vlade, u prosincu 2003. imenovana je ministricom europskih integracija, u Vladi – Ive Sanadera. Upućeni opet kažu da u prvim nastupima nije znala mnogo o integracijama, no kao i slavni lik iz filma, do kraja mandata postala je simbol onoga što se upornim zalaganjem, učenjem i isticanjem može. U siječnju 2005. postala je voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji, a nakon što su spojeni Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo europskih integracija, imenovana je i ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Za vrijeme njezinog mandata Hrvatska je započela je pregovore za članstvo u EU, što je, bez sumnje, omogućilo da stekne vrlo značajne veze u svijetu, kako s čelnicima drugih zemalja, tako i s dijasporom. Od 2008. do 2011. bila je na dužnosti veleposlanice u SAD-u, a od srpnja 2011. pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, što danas, nakon povratka u Hrvatsku, kandidature i pobjede na predsjedničkim izborima u siječnju prošle godine, zvuči kao sinekura na kojoj je neko vrijeme samo trebala predahnuti i pripremiti se. Zainteresiranoj javnosti poznati su, naime, njeni intervjui iz tog razdoblja u kojima puno prije nego što HDZ uopće donosi odluku o njenoj predsjedničkoj kandidaturi, kao tada nebitna članica HDZ-a šalje poruke preko medija u kojima govori kakva bi bila njena uloga da se to dogodi, ili kakvi političari Hrvatskoj trebaju. Kao i kod Sanadera nekada, ili Oreškovića danas, teško se oteti dojmu da ju je netko negdje pripremao za najveću životnu ulogu.

Tihomir Orešković u kontekstu…

Bez sumnje, ona je veza između Tihomira Oreškovića i tehnokratskog dijela HDZ-a koji je kroz projekt Mosta uložio značajnu energiju da se smijeni SDP-ova Vlada, koja baš nije bila fascinirana sintagmom da su „Hrvatskoj hitno potrebne reforme“, pogotovo ne u kontekstu u kojemu dobar dio tih junaka to predmnijeva. Tihomir Orešković, pragmatičan je tip kojemu je jasno da će do pokretanja gospodarskih kretanja najlakše doći rasprodajom preostalog dijela hrvatske srebrnine, što se danas ufino kaže „da  nastavkom privatizacije svega onoga što ne mora biti u vlasništvu države možemo osigurati da ta imovina bude u funkciji vraćanja dugova i osiguranja bolje egzistencije hrvatskih građana“. Neće to, sasvim sigurno, biti onaj cirkus od privatizacije koji se početkom 90-ih odvijao pod kapom Hrvatskog fonda za privatizaciju, tijekom kojega su tzv. investitori skinuli kožu s radnika koje su preuzeli u tvrtkama, poslali ih na burzu (na skrb države), uništili tvrtku i onda rasprodavali terene u vlasništvu tvrtke. Stižu nam vodeći svjetski financijaši, ljudi koji su na svojim pozicijama pregovarali o milijardama dolara i svojim matičnim kompanijama osiguravali što bolju poziciju, među ostalim i tako da se neka mala tržišta u potpunosti podrede interesu velikih.

To je onaj stil koji se spominje kada se govori o Barru, Tevi i Tihomiru Oreškoviću te činjenici da je Pliva od kada ju je Teva preuzela otpustila značajan broj radnika, izgubila dio proizvodnje i dio tržišnog udjela na europskom, pa čak i na domaćem tržištu, pri čemu je riječ o kompaniji čija zarada odlazi vlasniku kroz dividendu, dakle opet – izvan granica Hrvatske. To je onaj stil privatizacije koji se spominje i u vezi s privatizacijom dijela nekadašnje Hrvatske pošte i telekomunikacija. Čelnu ulogu u toj privatizaciji imao je također slavni povratnik i vlasnik patenata koje nitko nikada nije vidio, Ivica Mudrinić. Njegov je posao u HPT-u bio izdvojiti jedno unosno slovo – telekomunikacije – te ih pripremiti za privatizaciju. Ili, poslati dio radnika koji bi stranom vlasniku mogli biti višak na burzu (na teret države), te omogućiti što jednostavniji ulazak novog vlasnika u kompaniju. Za to je, među ostalim, nagrađen zadržavanjem čelne pozicije u T-HT-u punih 15 godina i utješnim mjestom u matičnoj kompaniji, Deutsche Telekomu, s koje se može igrati i uloge uglednog poslodavca u Hrvatskoj. U međuvremenu, T-HT značajno je povećao kolač koji ima na hrvatskom tržištu, sve do toga da je ušao i u distibuciju električne energije te postao simbol napretka države. No, taj primjer zorno pokazuje kako se preko kompanija države stavljaju pod kontrolu: puno desetlječe u Hrvatskoj se razgovara o mogućnosti da neki veći hrvatski gradovi uvedu moderni bežićni internet i građanima omoguće besplatno surfanje, što su suradnici Milana Bandića u veljači 2013. pompozno i najavili. No, ne samo da se to nije ostvarilo, nego to više nitko niti ne spominje, bez sumnje  zbog toga što to nipošto ne bi odgovaralo njemačkom vlasniku.

Tihomir Orešković nakon uspješne karijere u financijama međunarodno snažne farmaceutske kompanije  tijekom koje je pred kraj zarađivao i 800.000 do milijun dolara mjesečno, u Hrvatskoj se sigurno ne mora obogatiti. Kao ni Milan Račić, kojega mediji danas predstavljaju kao iskusnog menagera i poduzetnika i kandidata za ministra gospodarstva, koji je dio života, gle čuda, također proveo u Kanadi. Navodno je u nekim avionskim kompanijama vodio pregovore vrijedne više od dvije milijarde dolara, a u Hrvatskoj je donedavno bio relativno slabo poznat javnosti, osim onoj uskoj, poslovnoj.

Takvim maherima, nema sumnje, neće trebati da založe obraz onako bijedno kako je to učinio Sanader, već si mogu dopustiti nonšalantnu poziciju onih koji će usmjeravati kako ćemo i kome prodati ostatak svoga srebra i tko će i kako preko tog srebra sutra do kraja vladati nama. Oni su tek jedna od poluga koja treba omogućiti da se što veći dio državne omovine stavi u funkciju vraćanja dugova, uz stalnu tezu kako su inozemni ulagači, točnije vodeći bankari, oduševljeni idejama za smanjenje duga koje im je predstavio budući hrvatski premijer.

Od Hrvata do Amerikanaca, Kanađana…

Netko od kolega novinara ovih je dana na Facebooku dobro primijetio kako je smiješno vjerovati u to da je inozemnim bankarima stalo da smanjimo dug i tako podignemo kreditni rejting zemlje, te smanjimo kamate koje plaćamo zbog rizika, uzmemo li u obzir činjenicu da bankari zarađuju i žive upravo na – kamatama. Bilo bi to kao da režu granu sami sebi i može imati smisla jedino ako kompanijama iz svojih država omoguće ulazak na ovo tržište. A koliko god se mi kleli u to kako je država loš gospodar, ponekad se doista teško sjetiti hvatske kompanije u koju su strani investitori uložili, a da je ona zadržala proizvodnju, isti, ili barem približan broj radnika, da otvara nove proizvodne pogone ili radna mjesta u Hrvatskoj, te da zajednici donosi korist.

Za one kojima se čini da je „predaja“ Hrvatske države povratnicima sa snažnim inozemnim vezama bila specifičnost isključivo HDZ-a, valja podsjetiti da je trenutno jedan od ključnih ljudi u državi i američki Hrvat Dragan Lozančić (ujedno i hrvatski i američki državljanin), od lipnja 2014. godine ravnatelj SOA-e, kojeg je za tu funkciju predložio bivši premijer Zoran Milanović, a s tim se složio bivši Predsjednik Ivo Josipović. Lozančić se u Hrvatsku vratio 1991. godine, na inicijativu Gojka Šuška, s čijom obitelji je u prijateljskim odnosima, pa je ubrzo po povratku dobio visoke funkcije u Ministarstvu obrane. Smatraju ga bliskim desničarskim krugovima, ali i velikim stručnjakom, pa je, valjda, to prevladalo da bude imenovan ravnateljem SOE u vrijeme lijeve vlasti. Ili prijateljstvo s Milanovićem, iz vremena kada je ovaj kao zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova radio na poslovima vezanim uz NATO, u čemu je imao i Lozančićevu podršku iz Ministarstva obrane.

POPULARNE KATEGORIJE

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close