KOMENTAR

U zadnje dvije godine imali smo tri javne rasprave o nacionalnom Planu gospodarenja otpadom za razdoblje 2016-2022.g. U mandatu ministra Dobrovića napravljene su dvije verzije, a prva je predstavljena u lipnju ove godine. Tada predloženi Plan je doživio vrlo oštre kritike većeg dijela stručne javnosti. Ništa manje oštre kritike nisu bile ni one pristigle iz EU. Glavne primjedbe su se odnosile na nerealnost mjera iz Plana a time na nemogućnost ispunjavanja kvalitativnih i kvantitativnih kriterija koje smo kao obvezu preuzeli prilikom pristupnja u EU. Da podsjetimo, Hrvatska je imala obvezu do kraja 2014.g. usvojiti Plan gospodarenja otpadom, ali je tadašnja Vlada uspjela dobiti odgodu od strane EU za njegovo donošenje do kraja ove godine. Kada Plana ne bi usvojili, Hrvatska bi ostala bez 475 mil. Eura iz operativnog programa Konkurentnost i kohezija. Također, povećao bi se rizik od kazni zbog neprovođenja nužnih mjera u sustavu gospodarenja otpadom koji je većim dijelom necjelovit i nesređen. Kako sam ministar Dobrović kaže, partneri su se dogovorili oko Plana i napravili kompromis. Nije poznato o kojim partnerima se radi, ali se zna kako je HDZ najviše inzistirao na opstanku Centara za gospodarenje otpadom. Ovaj Plan je udovoljio takvim zahtjevima te predviđa izgradnja 13 CGO-a. Ovo je ujedno i najveći ustupak koji je napravljen u odnosu na nacrt Plana iz lipnja uz ostavljanje mogućnosti da se 2021/2022 sagleda potreba i izgradnja postrojenja za termičku uporabu otpada. Osobno smatram da uz sve tehničke, stručne i metodološke nedostatke ovakav nacrt Plana treba usvojiti, ako zbog ničeg drugog onda zbog novca koji je osiguran u EU fondovima. On predstavlja i značajan iskorak iz nekoliko razloga. Prvo, uvodi interventne mjera  gospodarenja otpadom za Zagreb i Split. Smatram da je trebao uzeti u obzir i još neke veće gradove jer su oni zbog količina otpada ključni u postizanju ciljeva vezanih uz odlaganje obrađenog otpada i biorazgardivog otpada u odnosu na referentnu 1997.g. Drugo, ograničava kapacitete CGO-a što znači uvođenje manjih sustava sortiranja i mogućnost primjene novih tehnologija kojima će se drastično smanjiti količina ostatnog otpada. To je izravan doprinos uspostavi kružnog gospodarstva kroz osiguranje otpada kao sekundarne sirovine za materijalnu uporabu.  Sa stručnog i tehničkog aspekta ovaj Plan sadržava i ozbiljne propuste. Nije dao realno stanje obzirom na vrste i količine otpada koje nastaju u Hrvatskoj. Ne postoje kriteriji  po kojima će se graditi CGO-i sortirnice, kompostane i sl. niti su uzete u obzir naše geografske, gospodarske, demografske i druge specifičnosti. Sustav gospodarenja komunalnim otpadom nije analiziran kroz njegove glavne sastavnice od prikupljanja, transporta, obrade pa do zbrinjavanja ili uporabe. Jasno je da se takav sustav zbog spomenutih razlika ne može unificirati na svim lokalnim i regionalnim razinama. Zadali smo ničim izazvani cilj da do 2023.g. odvojeno prikupimo 60% korisnog otpada. Takav sustav prikupljanja pretpostavlja 6 kanti, za papir, plastiku, metale, staklo, biootpad i ostatni otpad što će uz nabavu voznog parka za prikupljanje i odvoz činiti glomazni, tromi i skupi sustav. Da rješenje nije cjelovito govori i činjenica da Plan ne definira niti propisuje uspostavu i ustrojstvo burze otpada preko koje bi se odvojeni otpad usmjeravao u gospodarstvo. Predviđeno je i dodatno sortiranje odvojeno prikupljenog otpada jer sadržava nečistoće zbog kojih uopće nema ili ima malu tržišnu vrijednost. Upravo se zbog toga odvojeno prikupljanje trebalo temeljiti na odvajanju suha fakcija u jednu posudu (papir, karton, plastika, metali…) od ostatnog otpada-druga posuda. U daljnjem procesu se kroz sustava sortiranja izdvajaju nečistoće i dobiva kvalitetna i vrijedna sekundarna sirovina. Predviđeno prikupljanje biootpada će biti poseban i nerješiv problem za veće urbane sredine pogotovo tijekom ljeta u priobalnom dijelu Hrvatske. Pretpostavljam da će se od njega brzo odustati (ako uopće zaživi)  iz higijenskih razloga ali i tehničkih razloga transporta. Također, ni predviđeno kućno kompostiranje neće bitnije utjecati na smanjenje biootpada u ukupnoj količini komunalnog otpada, možda tek nekoliko postataka. Poseban nedostatak Plana  je što nije dao mjere postupanja s proizvodnim neopasnim i opasnim opadom. Tu posebno ističem problem muljeva iz uređaja za pročišćavanje otpadnih voda za koje nisu propisane konkretne mjere. To stvara veliki problem projektantima koji danas projektiraju aglomeracije i sustave pročišćavanja otpadnih voda. Također je nejasan status proizvodnje goriva iz otpada i njegovo  korištenje. U Hrvatskoj postoje industrijski sektori zainteresirani za takav vid energije ali se iz Plana ne vidi namjera uspostave sinergija potencijalnih korisnika i proizvođača takvog goriva. Na kraju je neizbježno konstatirati kako uz Plan nisu priložene nikakve ekonomske podloge s C&B analizama. Upravo su takve podloge trebale vrednovati varijantna rješenja sustava. Mjere za optimalnu varijantu su trebale proizaći kao rezultat optimizacije tehničkih i okolišnih i ekonomskih parametara sustava. To je izostalo kao i učinak koštanje usluge zamišljenog sustava za nas građane. Plan ćemo usvojiti, no hoćemo li ga znati popraviti i prilagoditi našim potrebama i mogućnostima da bude priuštiv  svim društvenim skupinama ostaje da vidimo.

Šef naredi tajnici da pozove zaposlenike na hitan sastanak

– Preko selektora? – upita tajnica

-Ne. Preko Facebooka, bit će brže.

Silom prilika morala sam otvoriti profil u socijalnoj mreži. Silom, zato što većina mojih prijatelja uopće više ne koristi elektronsku poštu i sva komunikacija se odvija upravo tamo: u vidljivo – nevidljivoj virtualnoj realnosti. Odabrala sam Facebook jer tamo „sjedi“ većina mojih prijatelja i poslovnih partnera pa „kud svi tamo i mali Mujo“.

Kad god izađem u „virtual“, uvijek me zaprepasti što to ljude tjera da svoje privatne slike i svoj privatni život izbace pred potpune neznance. Dok sam se psihički pripremala pridružiti se stanovnicima Facebooka, raspitivala sam se kod naprednih korisnika kako to funkcionira i kako mogu eliminirati „prijatelje“ koje uopće ne poznam i nije me briga za njihove slike i komentare. Rekli su da moram odbijati zahtjeve za prijateljstvom ako ne želim da se osoba pridruži mojoj stranici, te  moram poslati zahtjev samo onima s kojima zaista želim biti u kontaktu.

Pažljivo sam birala koga ću prihvatiti jer u šumi poslanih zahtjeva, „osoba koje možda poznaješ“ i „imate X zajedničkih prijatelja“  uopće se nije lako snaći.

Činilo se da sam uspjela. U svakom slučaju s lijeve strane gdje ispada meni osoba s kojima se dopisujem uglavnom ljudi s kojima sam zaista u kontaktu. Makar i ovdje ima 5-6 linkova koje su tamo dospjeli bog zna na kakav način. Ali nema veza. Niti oni mene gnjave, niti ja njih.

Međutim, kad se jednom tjedno ili čak i rjeđe „sjetim“ pogledati da li ima novih poruka, zabezeknuto konstatiram da je na stranici hrpa fotografija, nekih komentara i to od osoba čije sam zahtjeve sigurno odbila.

Tješim se da nisam spretna u korištenju socijalnih mreža, pa svako malo dođe do greške. Čula sam da ima otvorena i zatvorena komunikacija, te čak„možeš“  nekog blokirat, ma što to značilo.

Nema mi druge,  moram osvojiti te mudrolije ako želim komunicirati s prijateljima. Ako mogu raditi u tri programa i kao kontent menager opsluživati svoj Internet portal, valjda uspijem savladati i taj vražji Facebook.

Ali! Kako već znate, vrag mi nikad ne da mira i idem ja istraživati taj meni neshvatljivi fenomen socijalne mreže.

Svašta su tu nadrobili psiholozi i psihijatri. Usamljenost, podizanje vlastite važnosti, želje izaći iz anonimnosti, želje da netko „pukne“ od zavisti …. Čovjeku je potrebno ne samo da se osjeća dijelom zajednice, ali je važno isticati svoj identitet, što je vrlo pogodno za prisutnost na društvenim mrežama.

Sve to je meni i prije bilo kristalno jasno (valjda mi je dobro išlo ako me profesorica nagovarala da ostanem na katedri psihologije nakon magisterija), ali opet mi nije jasno. Kako kraj svih tih udruga prema interesima, od ljubitelja dlakavih guštera do klizača na pijesku netko si ne može pronaći grupu ljudi koje zanimaju iste stvari i ode se malo družiti „uživo“. Ili pročitati dobru knjigu. Neki dan sam hodala između štandova na Interliberu i na svakom koraku sam se uzrujavala da nisam pročitala masu zanimljivih knjiga zbog kroničnog nedostataka slobodnog vremena. U ovom trenutku čak sam zavidjela korisnicima Facebboka. Da je moguće od nekog otkupiti dodatne slobodne sate! Gle, kud me mašta odvukla!!!

Evo, uvijek umiljato promatram vlasnike pasa koji se druže tijekom šetnje, razmjenjuju iskustva i dogodovštine iz života svojih ljubimaca i odlaze zajedno na kavu dok razigrani ljubimci također zdušno propitkuju mogućnosti prijateljstva i rodbinskih veza.

Ili penziće kako se ukrcavaju u bus da  bi otišli na izlet. Stalno zamišljam da jednog dana kad idem u mirovinu ili barem smanjim broj projekata koje si sama redovito natovarim na vrat, šetat ću peseka u parku i ići s prijateljima na izlet. Ni u jednom trenutku nisam pomislila da ću imati više vremena da sjedim ispred kompjutera i gledam kome se što sviđa i tko je pojeo „fantastičnu“ picu za doručak.

No dobro, pomislim, ima valjda i onih prisebnih koje koriste socijalne mreže iz nekih praktičnih razloga.

Recimo, ne prijeti vam opasnost da postanete „socijalna kurva“ odnosno neće vam prijatelji i poznanici „plakati na ramenu“ dok vam se hladi voda u kadi ili upravo kuhate ručak.

Naime, dobro se sjećam priče jedne svoje kolegice koja je vrlo duhovito pričala kako se preselila u novi stan. Događalo se da joj se prijateljice satima žalile na svoje djecu i muževe a kad je pokušala nježno natuknuti da sad baš i nema puno vremena, reakcije je potpuno izostala i potok žalopojki se nastavio do unedogled. Došlo je do toga da bi navlačila šaloporke na prozore i isključila bi telefon ako je htjela malo mira jer je shvatila da je postala upravo to – socijalna kurva.

I sama sam X puta digla telefon jer sam mislila da je nešto važno ili hitno, te se nisam mogla „riješiti“ sugovornika makar mi je zagorio ručak. Rijetki od nas mogu jednostavno se ispričati i spustiti slušalicu. Ipak ne želimo uvrijediti sugovornika, a on ne želi shvatiti da trenutno nemamo vremena slušati o njegovim problemima. Na Fecebook ipak idemo kad nemamo pametnijeg posla, a možemo se i „odspojiti“ kad želimo.

Dobro dođe Facebook i vlasnicima malih trgovina ili radnji. Imaju mogućnost obavijestiti kupce, odnosno korisnike o novitetima i događajima.

Preko Facebooka može se pozvati i na prosvjede ili (malo zločestoće) podmetnuti nekom.

Jako je koristan kad hitno želite obavijestiti sve svoje prijatelje o nekom događanju ili pozvati da se priključe nekog humanitarnoj akciji.

Sve u svemu, kao i svaka stvar socijalne mreže imaju dobre i loše strane i samo o nama ovisi koje od njih ćemo koristiti. Tako kad vas netko pita imate li profil na Facebooku, možete dubokoumno odgovoriti „da“, ali ne prihvaćam svakoga za prijatelja.

Kada se HDZ provukao kroz ušicu igle na prošlim izborima, bilo je, iza kulisa politike, povuci-potegni između tadašnjeg šefa HDZ-a Tomislava Karamarka i predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, jer ona je željela osnovati tehničku vladu i već obećala neka mjesta, a Karamarko je, da bi osujetio njen plan, na brzinu doveo Tihomira Oreškovića, sve kako gospođa predsjednica ne bi sastavila tehničku vladu. Kolinda je bila ljuta i dala rok 24 sata, da joj se dostave potpisi. Karamarko je tada brže-bolje izvukao iz rukava, visprenog biznismena, koji je predstavljen kao spasitelj Hrvatske.

Ali, onda se polako počelo otpetljavati klupko, zašto je Orešković ostavio dobar posao u Kanadi, zašto je došao u Domovinu – jel da ona pomogne njemu ili on njoj? U poslovnim krugovima pričalo se kako je Orešković “dobar igrač” – stranog kapitala.

Tek u jednom malom noćnom razgovoru u Beču u veljači ove godine, u vodu su pale sve njegove konstrukcije o sklanjanju u ili na političku scenu od procesa Pliva, u kojem strane obavještajne službe koje se njime bave oko četiri godine, marljivo skupljajuć papire o blago rečeno nepravilnostima u preuzimanju, odnosno već postalom slučaju Pliva.

Oreškoviću je premijersko mjesto bilo dvosjekli mač: ne uspije li kao premijer, pada mu i ugled u poslovnom svijetu. I to se i dogodilo. Stoga će on, za sada odmarati u Hrvatskoj i neće ići nikuda odavde, zahtijevajući isplatu koja mu pripada još godinu dana. Pri tome valja naglasiti kako ništa nije napravio za Hrvatsku i kako bi u svom jalovom poslu trebao vratiti novac, odnosno plaće koje je do sada primio. Da ima imalo časti i poštenja. Ali očito je nema. Nema tu pisanog zakona, to je moralna odlika svakog čovjeka, ponaosob.

Ali u veljači je sjedio u Beču sa ljudima iz stranih obaviještajnih službi, kojima bivši premijer i i nije neka nepoznanica, dok se hrvatske službe uopće nisu bavile s njim. Ostao je iznenađen stavom Europe, kako “nije zgodno da Hrvatska ima još jednog premijera, koji bi se mogao naći kad tad pod istragom”. A premijersko mjesto, vođe u Hrvata, činilo se upravo kao savršeno da bi se sklonio na određeni rok, barem četiri godine.

Taj “stručnjak sa stavom” prema naciji, “na van”, rekao je kako je ostavio “show” od posla u Kanadi, dobru plaću, a sve pod kapom sućuti prema svojoj zemlji, prihvativši pomoći joj – da se izvuče iz gliba. Iz Kanade se pak, doznaje, kako Orešković i nije baš tako sposoban, kako ga se predstavljalo hrvatskoj javnosti i poslovnom svijetu, a nema niti političku snagu, nikakvog političkog iskustva za premijera ikoje zemlje. On je zapravo tek vojnik koji besprijekorno izvršava naredbe, pijun velike i moćne korporacije, posve adekvatno nagrađen za svoj posao.

Uostalom, ni jedan do sada premijer, svi bivši, koje se redovito prikazivalo kao visprene oslobodioce dužničkog ropstva Hrvata, nije, nakon što je otišao s premijerske pozicije, otvorivši svoju privatnu tvrtku, uspio održati u privatnom biznisu. Svi su redom propali! Ali, Orešković nije niti nevino, niti umiljato janje, prikopčano na dvije matere. Državu i svjetski biznis. Odlučio je sisat Hrvatsku, barem još godinu dana.

“Ostavio je dobar posao u Kanadi, s dobrom plaćom, kako bi pomogao Hrvatskoj? Ili je došao na mjesto premijera, koje mu je servirano, kako bi se sklonio, dok strane službe prikupljaju dokumentaciju u slučaju Pliva, koju je opustošio? Hrvatske službe se uopće ne bave Plivom, no strane itekako”. Prihvatio je premijersko mjesto, kako bi se zaštitio – barem na određeni rok, u kojem će se nešto već dogoditi, sklonivši se u hrvatski politički milje. Nema tu puno domoljublja…”, kaže izvor.

Kako je Orešković ipak bio odgovoran za postavljanje ministara, uopće ne baratajući političkom materijom, apsolutno politički nepismen, nedovoljno upoznat s njihovim prijašnjim radom, imenujući ih zdravo za gotovo, tek u plasmanu priče “da su dobar izbor” i ovlaš odrađenim razgovorima pro forme s njima, zapravo je samo potvrdio da je politička marioneta. No, bez obzira na svoju poziciju, Orešković ipak mora odgovarati stranim nadasve ljubopitljivim službama na nezgodna pitanja i potpitanja za svoj osobni rad u slučaju Pliva. Taj vrlo dobar posao, odrađen za stranu korporaciju, s puno i previše suspektne prodaje.

Premijersko mjesto učinilo se u slučaju Pliva, upravo savršenim kao zaštita od progona i ne odgovaranja na škakljiva pitanja stranih obavještajnih službi. Zasjevši na politički najvažnije mjesto u Hrvatskoj, retorikom prema otupjeloj naciji – da, računali su da je nacija otupjela, pa joj se može prodati bilo što i bilo koga – “kako je došao pomoći”, ostavivši sve “dobro” u Kanadi, njegov iznenadno propupali napad ljubavi prema Domovini i rodu svome, svatko s mrvom soli u glavi, shvatio je da se iza svega krije nešto veliko i vrlo osobno. A, “gdje je bio 1991?”

Tihomir Orešković je računao kako bi prihvaćanjem premijerskog mjesta, mogao, barem na rok od iduće četiri godine opstruirati istragu u slučaju Plive i sebe samoga, dobrano umočenog u taj slučaj tj. on ne bi bio procesuiran kao premijer, a tako mu je garantirano i prilikom “nemoralne ponude” premijerske pozicije. Na njoj bi mogao otezati i rastezati istragu s najmoćnijeg političkom mjesta u Hrvata.

S druge strane, pobjednika na izborima, u oba “slučaja” Petrova i njegov MOST – Europa uopće ne doživljava. Ne spominje ga se u malim noćnim razgovorima u Beču, za stolom s Oreškovićem.

Kako bilo, Orešković je dobio naputak u veljači, tog četvrtka uvečer, da sam odstupi s premijerskog mjesta u roku mjesec dana. No onda se ipak iskalkuliralo: neka ostane, ali neka “odstrijeli” za sitnu paru dobru lovinu. Privatizacija, pa i tvrtki koje vrlo dobro posluju. Krenuo je s tim naputkom, jer ipak je on bio – samo pijun. Ali i to mu je sada, već sve bivše. Krah kao premijera, odrazio se i na poslovni život.

Tako bivši premijer i vrli igrač krupnog kapitala, ostaje u Hrvatskoj, obećanoj zemlji po njega, malo se odmoriti, od napornog posla. Planira se vratiti u poslovni svijet, ali ga eto baš previše niti ne doživljavaju, obzirom na odigranu utakmicu kao premijera. Nije definirao što će raditi, ali bi mu Zagreb ostao “baza” za budući posao.

Koliko je domoljuban, “livin’ la vida loca”, kako sam reče, vidi se i po tome što je odlučio iskoristiti o trošku naroda, naravno, i svoju plaćicu daljnju godinu dana, odjednom bolujući od parcijalne amnezije, zaboravivši, da narod nema novaca za luftbrenzere, ma otkuda i zašto oni dolazili u Hrvatsku. Ili smo prebogat narod, koji to niti ne zna, da možemo financirati raznorazne dođoše, besprizorne kalkulante, a koji su nas došli “spasiti”, od nas samih. Prvo šest mjeseci punu, pa onda pola nje. A pristao bi vjerojatno i na frtalj.

Ostavivši “show” od posla u Kanadi, priredio ga je Hrvatskoj. I sve će, sve će, al’ iz Hrvatske – neće…

Nakon što je predsjednica Kolinda Grabar Kitarović u obraćanju građanima, svim građanima a ne samo onima 52 i kusur posto što su, kao, izašli na izbore, i nakon što je DIP objavilo rezultate glasovanja za izbor zastupnika u Hrvatski sabor, manjkavim autoritetom poručila preko mikrofona da neće dopustiti odugovlačenja, razvlačenja, raznorazne ultimatume pri sastavljanju buduće Vlade, politički kuloari su špekulirali. U igri pijuna i prvog poteza, HDZ kao uvjerljivi pobjednik na izborima, minuciozno je počeo prvim potezom razmatrajući sastav buduće vlade s Petrovom i MOST-om. Ali, kako uvijek postoji “ali”, HDZ se dosjetio kako bez dugog razvlačenja i navlačenja s Petrovom, koji je usput budi rečeno, odmah počeo s ultimatumima, pa bi se sastavljanje moglo otegnuti u nedogled i gubiti vrijeme…

“Hrvatska nema vremena za gubljenje”, jasno je rekla predsjednica, posve suvislo, a ta je izjava išla ravno Boži Petrovu i MOST-u. HDZ je povukao dobar potez, pa će tako pregovarati i s HNS-om, inače članom Narodne koalicije, koja je osvojila devet mandata. I HNS misli kako bi kao stranka trebala sudjelovati u budućoj vladi. Ali, HNS-u predstoji jasan zadatak u participaciji sastava nove vlade. HNS će lomiti MOST, suzit mu prostor za manevar, kojega i tako nema, jer će HDZ-ova koalicija “povući” stranku Milana Bandića s dva mandata. Jer, ne bude li Bandić, barem je takva priča kružila prije mjesec dana, političkim kuloarima, ušao u koaliciju s HDZ-om, klima mu se mjesto gradonačelnika. Na njega bi sigurno mogla zasjesti Sandra Švaljek. Nitko nije nezamjenjiv…

Andrej Plenković je politički odigrao s HDZ-om dobar potez, “spreman je razgovarati s MOST-om, ali za to su potrebne dvije strane”, misleći na HDZ i MOST. Mada ih ima i više u partiji koja će povesti Hrvate u svijetlu budućnost, s diskutabilnim sretnim krajem.

Nagađanja da će se Petrovu prepustiti mjesto premijera, su ipak samo Petrove puste želje i beskrajne nade, jer Plenković nije preuzeo HDZ kako bi bio njegov predsjednik, bez premijerske funkcije. A istini za volju, ima više iskustva od Petrova, pa se i nameće samo po sebi, da mu neće ustupiti premijersko mjesto. Dobro bi mu stajalo u životopisu.

Uostalom u vrlo kratko vrijeme, “oba su pala”, i Karamarko kao predsjednik HDZ-a, niš koristi i vječiti politički pendrek, koji je, misleć kako se na kontrašpijunaži gradi politički “moment”. Koji mu je baš to i bio – moment, morao biti “potjeran” s vrha, jer je stranku bacio 20 i kusur godina unazad, to je za razliku od njega, šef SDP-a Zoran Milanović najavio odlazak pošteno, fer i gospodski.  Preuzeo je na sebe loš rezultat SDP-a, što i čine, ajmo reći, oni koji odlaze s obrazom, kakav god bio. Za razliku od onih koji ga nemaju, pa baš nikakav. To smo vidjeli.

MOST neće moći ucjenjivati HDZ, niti postavljati uvjete, mada još uvijek vjeruje kako su baš oni faktor X u sastavu nove vlade.  Zna li se, a zna se, da je Petrovu i tako bilo dovoljno jedno prijeteće pismo prošloga puta i par telefonskih poziva da preokrene ploču i priču s SDP-om i prikloni se HDZ-u. To je javna tajna za koju se znalo i s podsmjehom komentiralo: nije izdržao psihološki pritisak, premda je trebao znati, vis a vis svoje struke što mu se čini.

No kako bilo, Plenković će pristojno razgovarati, kurtoazno i da ispuni formalnosti, ali ide s HNS-om i Milanom Bandićem u sastavljanje nove vlade. MOST je tu, ali eto, pontonski. Služi za prelazak na drugu stranu obale…

Nakon  što sam obaviješten da će se u Novinarskom domu održati predstavljanje  Programa političkih stranaka  na temu poljoprivrede , uočio sam u podtemu   raspolaganje poljoprivrednim zemljištem . S obzirom da sam kao punomoćnik Inicijative za povrat imovine zemljišnih zajednica  , otete od strane komunističkog totalitarnog režima 1947. godine bio upoznat sadržajem Programa u kojima se predviđa raspolaganje imovinom (darivanjem, davanjem u najam , kupoprodajom) a  vlasnici te imovine su živi, odlučio sam najžurnije upozoriti  organizatora okruglog stola, sudionike i najširu javnost na nekoliko činjenica od iznimne važnosti kako hrvatski građani , najšira javnost ne bi bili pogrešno ili netočno informirani. Uputio sam najširem krugu hrvatskih medija tekst  sa namjerom  da sve zainteresirane u RH upozorim da su politički Programi  dijametralno suprotni  iznimno važnim Rezolucijama parlamentarne skupštine VE , koje su trebale poslužiti postotalitarnoj Hrvatskoj kao platforma tranzicije koja je poglavito  sugerirala lustraciju i čitav niz drugih mjera sa konačnim ciljem dekomunizacije Hrvatske i njenu transformaciju u modernu europsku demokratsku državu sa potpuno novim sustavom vrijednosti i mentalitetom njenih građana. Temeljna  Rezolucija iz davne 1996.  kojom je taj proces trebao biti potaknut,  međutim uspješno je skrivana od hrvatskih građana punih 20 godina , vjerojatno u istim ladicama gdje još uvijek skupljaju prašinu UDBA – ini i dosjei komunističke partije . U toj igri skrivača iznimno važnu naravno negativnu ulogu su imali hrvatski masovni mediji , čija gromoglasna tišina kroz proteklih dvadeset godina još uvijek odjekuje , a čije posljedice Hrvatska država i društvo još dugo osjećati, a građani plaćati. Stoga im  ne vjerujete da svoj posao rade u javnom interesu i tragaju za istinom. Oni zapravo istinu od Vas skrivaju  i medijske slobode zloupotrebljavaju.  Da nije tako Vi bi davno saznali za Europske rezolucije ,  i za moj tekst upozorenja koji u privitku dostavljam. Ne bi Vam Udbaške sluge, koji se vole nazivati opinion makerima , a  sjede u  nezanemarivom broju  redakcija mogli podvaljivati  da je lustracija ideja čiji su autori Kramarko i Hasanbegović i  povampireni ustaše  iz redova HDZ-a , već tek jedna od nužnih mjera posttotalitarne Hrvatske , kako joj se ne bi dogodila „baršunasta obnova „ totalitarnoga režima . A upravo to nam se dogodilo po scenariju  UDBA-inih režisera, dobro raspoređenih u medijima i državnim institucijama i onom što volimo zvati „civilnim  društvom“.  Za izgubljeno vrijeme i diverziju tranzicije i lustracije najodgovornji su ostaci UDBA-e, SDP i Hrvatski mediji. Ostaje nam nadati se da će novi HDZ sa novim proeuropskim vodstvom  slijediti duh Rezolucija, i intenzivirati proces i dovršiti tranziciju i dekomunizaciju Hrvatske te u sklopu toga ispraviti povijesnu nepravdu te vratiti imovinu zemljišnih zajednica bivšim ovlaštenicima odnosno vlasnicima. Krajnje je vrijeme da sa Titova puta konačno skrenemo!Za to nam je pak potrebno novo ozračje, a to pretpostavlja nove medije koji neće skrivati istinu od svojih građana . Mediji moraju djelovati kao  prirodni saveznici demokratskih snaga.

Duboko  uvjeren da možemo  vjerovati novom vodstvu HDZ-a i njegovu novom čelnom čovjeku i njihovoj vjerodostojnosti , jer svi drugi su već imali priliku i prokockali je, pozivam  sve bivše vlasnike i članove njihovih obitelji  s pravom glasa da daju svoj glas HDZ-u kako njihove odluke o našem i drugim važnim pitanjima za Hrvatsku ) ne bi više ovisile o neprincipijelnim koalicijskim partnerima (čitaj „foteljašima“). Ako budemo jedinstveni i svojih milijun glasova dademo onima koji zaslužuju povjerenje  ,  tada možemo mirno čekati rezultate izbora i konačni povrat naše imovine!!!

Dva su neposredna razloga zbog kojih sam se odlučio na ovaj nesvakidašnji korak. Prvi je orkestrirana  javna  osuda od svih “hrvatskih“ medija biskupa Vlade Košića, samo stoga što je vršio svoju svetu obvezu i upozorio narod da na predstojećim izborima ne glasa za one koji imaju simpatije i razumijevanja za komunističke zločine i njihove izvršitelje, te  dvadeset godina ignoriraju svoje međunarodne obveze sadržane u Rezoluciji  VE(1096) o mjerama za uklanjanje naslijeđa bivših komunističkih totalitarnih sustava iz 1996. godine i Rezoluciju VE(1481) o osudi komunističkih zločina iz 2006. godine. Nije slučajno da tranzicija u Hrvatskoj nije uspjela i nije slučajno da istinske korijenite reforme ne uspijevaju. U društvu nemamo ozračje koje bi rezultiralo da moderne ideje na gospodarskom, kulturnom i političkom planu sjedaju na plodno tlo. Ni to nije slučajno!

Drugi razlog je jučerašnje skrivanje moje izjave od javnosti nakon sastanka sa Andrejem Plenkovićem kojom dajem podršku Andreju Plenkoviću i novom HDZ-u te ukupnu hrvatsku javnost, a poglavito četiristo tisuća hrvatskih obitelji  čije interese zastupam u predmetu povrata imovine zemljišnih zajednica, pozivam da svoj glas ne daju onima koji se nisu distancirali od zločinačke SKH i SKJ sukladno spomenutim Rezolucijama. Svaki glas za SDP znak je solidariziranja sa komunističkim zločinom i to treba bez imalo dvojbi reći najširoj hrvatskoj javnosti. Suprotno tome, žrtve zločinačkog režima zaslužuju sućut  i razumijevanje.

Vjerujem da ne moram trošiti puno riječi i objašnjavati da je Hrvatska na raskrižju putova u europsku budućnost i povratka u mračnu prošlost. Držim da je to posve jasno koliko god se hermafrodit Milanović  i njegov SDP vješto služili blagodatima političke mimikrije u kojem se ljubitelj Titova života  za dnevno političke potrebe više  ili manje uspješno “maskirao u ustašu“ . To je naravno vrlo zbunjujuće za hrvatske građane. Zato trebamo Vašu pomoć. Poglavito stoga što niti hrvatski mediji ne poštuju niti postupaju sukladno Rezolucijama VE i time održavaju zbunjenost hrvatskih glasača na opasnoj razini. Upravo su hrvatski mediji razlog što doba zločina nije osviješteno kod hrvatskih građana. Sva rijetka nastojanja u tom pravcu proglašavaju se  napadom na “antifašizam“, proglašavaju se povijesnim revizionizmom, pa se i dalje i sada i nove generacije mladih ljudi truju titoizmom i sustavom vrijednosti, koji je već davno trebao biti iza nas. Molim Vas da ne podcijenite opasnosti koje prijete mladoj hrvatskoj demokraciji, jer “baršunasta obnova“ totalitarnog režima u Hrvatskoj ohrabrila bi ista takova nastojanja u susjednim državama naročito u Sloveniji, a to nas onda  na globalnom planu vraća tamo gdje smo vjerovali da nikada više nećemo biti, gdje je ubiti nevino dijete za ideju bilo sasvim uredu!!!

NE DOPUSTITE DA HRVATSKI GRAĐANI BUDU DRUGI PUT ŽRTVE TAKVE POLITIKE I TAKVIH POLITIČARA.

Na koncu slobodan sam Vas podsjetiti da je to vaša ne samo moralna obveza već i formalna iz točke 16. Rezolucije VE broj. 1096. godine.

Punomoćnik Inicijative za povrat otete imovine zemljišnih zajednica 1947. godine

Vladimir Gredelj, odvjetnik

Ista meta, isto odstojanje!

Jesmo li noć poslije “povijesnog” predizbornog (H)TV dvoboja Zorana Milanovića i Andreja Plenkovića, čelnika SDP-a i HDZ-a, dvaju najvećih političkih stranaka u Hrvata, na mjesec dana prije izvanrednih parlamentarnih izbora, išta pametniji, bogatiji za išta što i dosad nismo znali? Teško! Osim da je sučeljavanje proteklo u korektnoj razmjeni uglavnom lake paljbe, češće ćoraka, negoli teške municije. I, što se također moglo očekivati, najžešća bitka ni ovom se prigodom nije vodila toliko o ključnim problemima ove države (gospodarstvo, obrazovanje, zapošljavanje, socijalna sigurnost, životni standard, redukcija državne i lokalne uprave), nego o “bespućima povijesne zbiljnosti”, koje su odavno imale biti ad acta. Zahvaljujući, doduše, i voditelju koji u puna dva sata te teško probavljive sapunice nije našao za shodno postaviti im i ključno pitanje – Ako baš svima nude niže namete i više plaće, mirovine, potpore – komu će to uzeti, na komu uštedjeti?

Tito- Tuđman, ustaše – partizani – četnici, “Za dom spremni” – “lex Perković”, Kalmeta – Jambo, istospolni brakovi – životno partnerstvo, Perković – Barešić, Hasanbegović, Merzel, Sabo, Auto-ceste … Većina tih koski kojima su se naizmjence “častili” Plenković i Milanović u civiliziranoj, pravno uređenoj zemlji ili se ne bi dogodila ili bi bila pospremljena, usput u hodu, bez velike muke. Ali u Hrvatskoj su to i danas, na 25 podina od “preokreta”, pitanja nerijetko važnija od kruha na stolu ili novca za režije. Pa i sad u predizbornoj debati taj populizam u sprezi s demagogijom zasjenio je životna pitanja, ona rad kojih smo, umjesto bajana nam “druga Švicarska”, mnogo bliže nekoj “drugoj Bugarskoj”.

Mađioničari nižih poreza

Počelo je, barem tematski, obećavajuće – rast gospodarstva i BDP-a, zapošljavanja (145.000 SDP, 185.000 HDZ), niži porezi i ini nameti poduzetnicima i građanima. Plenković nudi niži PDV, s 25 na 24 pa na 23, porez na dobit s 20 na 18, za obrtnike i male poduzetnike na 13 posto. Milanović kontrira rastom BDP-a od čak 5 posto u četvrtoj godini mandata, kad bi snizio i PDV. No, obojica su zanijemila na pitanje – gdje uštedjeti da bi porezi mogli pasti, a da proračun, već s visokim deficitom, ne trpi. Tek je Plenković najavio porez na nekretnine, kojemu se Milanović odlučno usprotivio. Malo žešći fajt zbio se tek oko neoporezivog dijela osobnog dohotka – na HDZ-vih čak 3.750 SDP tvrdi da bi to značilo nenadoknadiv manjak od 5 milijardi kuna ili četvrtinu prihoda koji pripadaju lokalnoj samoupravi. I kad očekujete da će najaviti ozbiljnu redukciju općina, gradova i županija, obojica brane postojeće stanje (povijesni razlozi, decentralizacija), iako je svima jasno da na to gledaju jamstvo izbornih glasova s jedne i bazu zapošljavanja “po zaslugama”. Kao i glomaznu, skupu i neučinkovitu javnu i državnu upravu, koju su čak i “zaboravili”. Pa su najvažnija pitanja, poticaji gospodarstvu i rasterećenje građana, ostala u sferi čiste magije, opsjene.

Tresla se brda ….

Iako najavljivano kao demokratski iskorak, tek drugi u povije
sti hrvatskih predizbora (prije 13 godina duel Račana i Sanadera), tko sučeljavanje nije gledao nije baš ništa propustio, tko ipak jest, nervirao se o svom trošku (HTV pretplata), a da ništa novog saznao nije. Ni zajedničko javno rešetanje predvodnika svih lista na tri dana do izbora što ga je najavio voditelj Mislav Togonal teško da će na tom planu išta promijeniti. Tresla se brda …

Agresivni Milanović kontra nježnog Plenkovića

Nakon uvodnog uzajamnog komplimentirana u oba pravca, u rukavicama je protekao i nastavak sučeljavanja. Samo što je SDP-ov šef navukao boksačke, a Plenković nježne, akušerske. Agresivan, katkad “do boli”, Milanović je jednu lekciju ipak naučio – više nije bahat, sa znatno više srca i žara, na vizualni je dojam definitivno dobio mlakoga Plenkovića, kojemu u prilog zasigurno ne idu i šalabahteri kojima se povremeno služio. No to ne znači da je Milanović, sipanjem iz rukava, blistao – dogodila su mu se i brkanja pojmova (BDP-proračun) i izimšljene brojke ili postoci. Plenkovićev ex katedra nastup mora zabrinuti HDZ-ov PR tim, tako se dueli unaprijed gube.

Doznajemo zadnjih dana da je oktroirani, tehnički premijer na odlasku Tihomir Orešković, bez ikakvog problema odlučio koristiti vilu na riječkoj Kostabeli u maniri odnarođenih jugoslavenskih elita, konkretno udbaškog šefa Aleksandra Rankovića, (kojeg je Tito smijenio, jer mu je moć udarila u glavu toliko da se okrenuo i protiv Tita samog, a narod ionako nije imao utjecaja na elite, no danas postoje mehanizmi koji onda nisu postojali na način kao danas, tipa referendumi, i mogućnost da se ima izbor kome dati povjerenje) za, kako je rekao izvor iz MUP-a, u čijem je objekt vlasništvu, “radni odmor”, gdje “prima poslovne ljude”?!

Kakvi su to poslovni ljudi uopće, i za čije ih babe zdravlje kanadski korporativni “stručnjak” uopće prima, a hrvatski narod to plaća i prži se na asfaltu na plus 36 celzija u hladu?! A većina nas koji nemamo sreću da smo rođeni uz more ili bar neko veće (čisto i bistro) jezero, ili istu takvu, čistu i bistru rijeku (s tempraturom vode od bar 22 celzija), je osuđena na toplotni udar, uz udar na egzistenciju, do razine kopanja po usijanim kontejnerima, uz dodatni rizik zaraze od smeća?!

I kakav je to “radni odmor”?!   Da nije možda dogovor korporativnih vukova i hijena oko podjele ostatka plijena na ovim prostorima, a mi im to sve još i plaćamo, ne bi li im još bilo i ugodno dok smišljaju što će i kako će nam oteti ovo što je ostalo, zajedno s Oreškovićem. Oreškovićem,koji nakon sve štete koju je pričinio, još najavljuje nastavak političke karijere u Hrvatskoj i liže se s neokonzervativcima tipa MOST, HRAST, GROZD i ostalo poetično nazivlje iza kojeg se krije glad za moći, utjecajem i profitom desnog krila crkve i ostalih političkih opcija, koje bi nas, nakon što nam sve otmu na dulji rok, bacile u srednji vijek s nama kao kmetovima i njima kao feudalcima u glavnoj ulozi, i uvele fašističku diktaturu?!

U vrijeme odnarođenih elita bivše Jugoslavije takve su pojave prolazile puno neopaženije i bile su prihvaćane zdravo za gotovo. Nisu bole toliko u oči. Razloga ima više, a jedan od važnijih je da je radnik imao posao, regres za godišnji odmor i radničko odmaralište, pa je mogao povesti obitelj na more na dva tjedna u odmaralište, gdje je imao smještaj u sobi, tri obroka na dan i sanitarni čvor. Trošak dvotjednog ljetovanja za četveročlanu obitelj je pokrio regres, tzv. K-15, kako se taj dodatak na plaću zvao u ta vremena. Neka odmarališta su bila izgrađena na principu bungalowa, pa si imao kućicu s terasom puna dva tjedna s obitelji, platio sve regresom, a plaća ti je ostala za život kad se vratiš kući.
Znamo, danas to zvuči maltene kao bajka za djecu, ali zaista je tako bilo, mi rođeni do kraja 60-tih godina prošlog stoljeća pamtimo ta vremena kao aktivni uživaoci takvih dobrobiti. Čak je postojala pjesmica, popularna u to vrijeme (doduše to je bilo, istina, ranih 80-tih, ali je taj projekt još živio) “Radnička odmara se klasa, plavi se Jadran talasa”, gdje je na humorističan način opjevano ljetovanje radničke klase po odmaralištima na Jadranu.

Dakle, razliku između odnarođenih elita u socijalizmu i elita u korporativnoj diktaturi krupnog kapitala, čiji je Orešković operativac ( to je uostalom i pokazao svojim prvim potezom kad je postao premijer, kojeg su odabrale upravo političke i ekonomske elite tuzemne i inozemne, otrčao je u luksuzno skijalište, sjećate se, i pregovarao s istim takvim “poslovnim ljudima” na naš trošak, a nas prozvao “građeuinama”, jer je u dva sata odlučio postati ni manje ni više nego premijer jedne države, pa nije stigao naučiti jezik. I pokazao potpuni prezir prema narodu koji ga plaća, kad ga već taj isti narod nije odabrao demokratskim putem.) bi se moglo uobličiti u sličnu posprdnu pjesmicu, koju je ispjevala ulica krajem devedesetih, kad se već moglo vidjeti raslojavanje u “drugoj Švicarskoj”, kako je HDZ/SDP elita voljela tepati duopolnom projektu od kojeg je narod imao jedino štetu, a oni i njihov gospodar krupni kapital, jedino korist.

“Druže Tito, ti si krao, ali si nam dao. Franjo ( sinonim za pljačkašku privatizaciju i otimačinu po receptu Tuđmana i HDZ-a te propast poduzeća i tvornica radi njihovog bogaćenja, uz ratno profiterstvo,a koji ju je i omogućio od samog početka) krade, nikome ne dade”, osim naravno sebi i svojoj klijenteli od 200 bogatih sa pripadnim satelitima, kao što je i red i običaj u zemlji koloniji na brdovitom Balkanu.

Krupnom kapitalu njegovo, političkim elitama i njihovoj klijenteli njihovo, a narod će sve platiti, po običaju. Za utjehu mu ostaje vrući asfalt, toplotni i egzistencijalni udar, a nekima, nažalost, usijani kontejner. A da, i mogućnost zaraze od smeća iz kontejnera. Dakle da zaključimo, skoro će izbori, s narodnom : Ko te jednom prevari, sram ga bilo, a ko te vara uporno, sram tebe bilo, i sam si si kriv”. Ne dajmo se varati, ustaj roblje, diži se!

Nakon, što je, kako doznajemo, vlasnik ozloglašenog trgovačkog poduzeća Boso, Bosiljko Stanić, fizički napadnut ispred svoje tvrtke u četvrtak, 07.07 2016., u prijepodnevnim satima, od brata zviždačice Ivanke Dujmić,( bivše radnice u maloprodaji trgovačkog lanca Boso, koja je dobila nezakoniti otkaz Ugovora o radu, nakon što se u medijima pojavilo njeno svjedočenje o brutalnom kršenju radničkih i ljudskih prava u spomenutom trgovačkom lancu, te slučaju trovanja svatova u restoranu Barun Trenk, u čiju je salu za vjenčanja prebacivana pokvarljiva roba kojoj je istekao rok trajanja), spomenuti tajkun Bosiljko Stanić se obratio javnosti priopćenjem: ”

– Ja i moja obitelj do sada smo primili brojne prijetnje, prijete nam smrću, a ovaj napad pokazuje da misle ozbiljno. Napadač me prvo pokušao pregaziti autom, a zatim me i napao drvenim kolcem. Do sada je iznesen niz laži i uvreda na moj račun, nanijeli su nam štetu, ugrožavaju i radna mjesta naših 1200 radnika. Protiv toga sam se odlučio boriti zakonskim putem, nisam htio istupati i obračunavati se preko medija. Sad više nemam izbora, moj život i životi moje obitelji su u opasnosti. Na medije apeliram da provjere glasine koje dopiru do njih i da ne sudjeluju u hajci koju pojedinci vode protiv mene i moje tvrtke”- izjavio je Stanić u priopćenju. ”

foto HINA
foto HINA

Čovjek o čijim nedjelima i nečovječnosti, znači kršenju zakona, ljudskih i radničkih prava, te ugrožavanju zdravlja i života ljudi servirajući im sumnjivu hranu kojoj je istekao rok trajanja, pa su se porazboljevali od salmonele u njegovom restoranu, ima obraza govoriti o “lažima i uvredama iznesenim na njegov račun” ( Inspekcija rada je evidentirala kršenje zakona u njegovoj firmi), “ugrožavanju radnih mjesta njegovih 1200 radnika”(?!), a isto tako patetično cmizdriti o svojoj želji da “se bori zakonskim putem”, i bivajući tako samozatajan i sklon pravičnosti “nije htio istupati i obračunavati se preko medija”.?!

To što mobing, maltretiranja i kršenja ljudskih i radničkih prava traje u tvrtci Boso u njegovom vlasništvu već preko 10 godina, kako navode upućeni u Slavoniji, te činjenici da su se prvi medijski napisi o užasima koji su se u tom maloprodajnom lancu događali, pojavili već 2010. godine, dakle prije šest godina, njega nije osobito zabrinjavalo, i nije se osvrtao na slučaj svoje zaposlenice, koja je umrla od stresa, na gospođu Dujmić koja se teško razboljela od uvjeta rada u njegovoj firmi, na otrovane svatove koje je ima na savjesti jer je “prebacivao u salu za vjenčanja” kobasice kojima je istekao rok trajanja, a nepojedeno meso sa svadbi je mljeo u burek, koji je ponovo preprodavao ljudima, te riskirao još trovanja i potencijalnih životno ugrožavajućih situacija?! Na ljude koje je ucijenio egzistencijom da bi na njihovoj muci brao profit, i na ljude koje se svjesno trovao da bi zaradio?!

On govori o “ugrožavanju radnih mjesta svojih radnika”, no osim njega i njegove neljudskosti, nije jasno što bi im moglo ugroziti radna mjesta. Možda da se lanac maloprodajnih dućana nacionalizira, pa bi država, kakva god da je, bila sasvim sigurno bolji poslodavac od Bosiljka Stanića, a on da ode na robiju? To bi svakako bilo rješenje za ugrožene radnike, zadržali bi posao i sigurno imali minimalac barem, kao i do sada, Nitko ih ne bi ucjenjivao otkazom ako ne potroše 700 krvavo zarađenih kuna u Bosi. A i svatovi u restoranu Barun Trenk u Vinkovcima i ljudi koji jedu burek u Bosi, bi mogli sasvim opušteno uživati u obroku, bez straha od trovanja. A Bosiljko Stanić bi, radeći, recimo, u sklopu odsluženja kazne na poljoprivrednom dobru, čisteći štale i kopajući krumpir, također bar malo bio koristan i doprinosio zajednici. Dok god nije u zatvoru, štetočina je. Nitko ne kaže da ga treba prebiti letvom nasred ceste. No ako ga institucije ne zaštite zatvorskim zidinama, nije sigurno u kojem bi smjeru mogao otići gnjev naroda. Živi bili pa vidjeli.

Sadašnja politička kriza kroz koju prolazi Hrvatska posljedica je nedovršenog projekta stvaranja države izborene u otporu velikosrpskoj agresiji i u uvjetima uglavnom nesklone međunarodne zajednice. Nakon četvrt stoljeća državnosti u Hrvatskoj kao deklarativno demokratskoj parlamentarnoj demokraciji praktički ništa ne funkcionira kao u državama istog društvenog uređenja.

Korijeni političke krize koja je prvi put eskalirala provociranim padom Vlade nalaze se u Ustavu koju je nakon Tuđmanovog „polupredsjedničkog sustava“ usvojen dolaskom na vlast predsjednika Mesića i premijera Račana. Praktički novi Ustav koji je usvojen 2000. godine nije riješio temeljnu dilemu oko ustrojstva države, jer više nije „polupredsjednički“, dakle nije predsjednički nego je u uvjetima vladavine dvije najjače stranke postao „polukancelarski“. To se najbolje očitovalo za mandata Ivice Račana, Ive Sanadera, Jadranke Kosor, Zorana Milanovića, a najnoviji eksperiment s Tihomirom Oreškovićem koji je došao iz korporativnom poslovnog svijeta u samo nekoliko mjeseci pokazao je istu tendenciju.

Hrvatskom biračkom tijelu nikad nije bila ponuđeno referendumsko pitanje želi li ustrojstvo države s jakim predsjedničkim ovlastima, kakve je otprilike u ratno doba imao predsjednik Tuđman ili jaki parlament. Ne samo to, u režiji glavnog ustavnog manipulatora Vladimira Šeksa referendumski cenzus je spušten ispod 50 izašlih birača, jer je to bilo potrebno da bi Hrvatska ušla u Europsku uniju koja je ovakva kakva jest na putu raspada. Ne ulazeći samo u ovaj slučaj time je prekršen članak 1. Ustava Republike Hrvatske koji izričito kaže da vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu… Narod ostvaruje vlast izborom svojih predstavnika i neposrednim odlučivanjem“. Narod je tako isključen iz neposrednog odlučivanja koje su uzurpirale dvije najveće stranke i njihovi sateliti.

U takvim okolnostima isključujući narod od odlučivanja hrvatska politička elita dovela je zemlju u sadašnju krizu i praktički zbog stalnog zaduživanja koje je dostiglo 85 posto BDP-a na skupom međunarodnom tržištu pred bankrot s grčkim scenarijem. Govoreći otvoreno u Hrvatskoj ništa nije uređeno niti funkcionira u skladu s težnjama hrvatskog političkog naroda. Od tako ustavom postavljenog ustrojstva države i ne može se očekivati da država ide u pravom smjeru, bez obzira koja vodeća stranka bila na vlasti. Preskupi državni aparat i teritorijalni sustav lokalne uprave čvrsto štiti svoje privilegije, ne postoji jasna trodioba vlasti, a čak i četvrta vlast kakav je Ustavni sud posljednjim izborom 10 novih sudaca pretvoren je u lakrdiju.

Zakon o političkim strankama omogućio je stvaranje patuljastih strančica s ciljem da dvije najveće zadrže vladajući monopol. Hrvatska je najlošije rangirana zemlja Europske unije kad su u pitanje javne nabave kao leglo korupcije. Političke elite uopće ne prate i ne žele čuti za ilegalni odljev novca iz zemlje koji je po procjeni američke institucije „Global Financial Integrity“ u razdoblju od 2004. do 2013. godine iznosio 34,6 milijardi dolara. Politička elita bez kontrole naroda prodala je najvrednije firme poput svih većih banaka, INE, Plive, Hrvatskog telekoma, pa čak i medija  i spremna je, da bi sačuvala vlast, prodati i preostalo narodno blago.

Što je najvažnije, zbog negativnih ekonomskih trendova i visokog stupnja nezaposlenosti, mlada generacija u sve većem broju počinje napuštati domovinu, pa je samo u Njemačku po njihovim podacima u posljednje dvije godine iselilo 100.000 ljudi. Hrvatske je dakle suočena s demografskom katastrofom, ali to političkim elitama ne predstavlja zvono za uzbunu. Tim političkim elitama nikako ne odgovara povezivanje s uspješnim hrvatskim iseljeništvom koje u ovako teškim uvjetima pomaže na obiteljskoj  razini da u zemlji ne dolazi do socijalnih nemira. Pri svemu tome zakazali su potpuno kontrolni mehanizmi koji postoje u parlamentarnim demokracijama, kao što su mediji, nacionalne institucije (HAZU, Matica hrvatska, strukovne udruge) što je samo dokaz da zemlja nema niti se potrudila da podigne neovisnu nacionalnu elitu. Nije stoga čudno da Hrvatska nema ni jedan institut koji se bavi strateškim pitanjima.

To su samo neki od glavnih razloga što se Hrvatska nalazi u permanentnoj političkoj krizi. Idući izbori prije svega stranački, u Hrvatskoj demokratskoj zajednici kao stožernoj nacionalnoj stranci, a potom i prijevremeni saborski ne će i ne mogu donijeti bitne promjene, jer se praktički politička klima i odnosi vrte u krugu. Još uvijek nije stvorena kritična masa koja bi pokrenula korjenite i bitne promjene u državnom i političkom ustrojstvu. Što je najgore dvije vodeće stranke još se uvijek bave uzrocima i posljedicama Drugog svjetskog rata, jer nisu zbog jugokomunističkog naslijeđa i mentaliteta uspjele prevladati prošlost da bi se uhvatile u koštac s izazovima sadašnjosti, a još više budućnosti.

U tekstu objavljenom u vašem mediju pod naslovom „Hoće li HNS odgovarati i za napad ISILA  ako odluče napasti maskirani u hrvatske navijače“ obratio sam se i predsjedniku Saši Lekoviću riječima: „Poštovani gospodine predsjedniče HND-a uzimam si slobodu upitati Vas kako VI vidite ovo protuhrvatsko djelovanje nezanemarivog djela medija koji  krajnje je neukusno i protivno državnim interesima traže opravdanje za predmetni terorizam  mrzitelja Hrvatske. U slučaju da dijelite moje mišljenje da se takovo pisanje ni uz pomoć Milanovićevih intelektualaca ne može strpati pod „slobodu mišljenja i medijske slobode“ pozivam Vas da najodlučnije osudite ovaj  gnjusni čin i jednako gnjusno pisanje!!!“

Dobio sam birokratski sročen odgovor u kojem se hini da nije jasno na što bi se predsjednik trebao očitovati i traži da pojedinačno navedem tekstove i autore da bi predsjednik to uzeo u proceduru. Pojasnio sam da očekujem načelni stav i dodao da je „more“ takvih protuhrvatskih napisa i priloga i izrazio čuđenje da gospodin ne vidi notorno. Umjesto osude primio sam pismo predsjednika HND-a koje objavljujem u cijelosti i svoj odgovor jer mislim da je u interesu hrvatskih građana da znaju!

Poštovani gospodine Gredelj,

Ništa ja nisam tražio. Samo sam Vas zamolio da mi ukažete na konkretne primjere novinarskih uradaka koje smatrate protuhrvatskima i podršci terorizmu s obzirom da ste mi se obratili tvrdeći kako je mnogo takvih. Koliko god pratio hrvatske medije sasvim sigurno ne mogu pratiti baš sve pa je moguće da su mi baš ti na koje vi mislite promakli. Naime, kad je riječ o onome što je u medijima objavljeno u vezi događaja na stadionu za vrijeme utakmice Hrvatske i Češke vidio sam razne novinarske uratke. Među njima i besmislene, nepismene, navijačke, one sa promašenim tezama…, ali ne i i onakve na kakve Vi upozoravate. Kad Vas nekoliko puta pristojno zamolim da mi date konkretne informacije kako bih mogao znati na što točno mislite a Vi uporno to ne želite nego me na kraju još i prijetite („Ovo što slijedi bit će jer ste to Vi tražili!“) i vrijeđate („Nakon toga vjerujem da ćete i Vi shvatiti što sam Vam želio poručiti.) mogu jedini pomisliti kako ste se obratili na pogrešnu adresu. Naime, gospodine Gredelj, ja nisam niti glup niti sa mnom možete manipulirati niti me zaplašiti, a HND se ne bavi politikantskim pamfletima nego ozbiljno radi svoj posao. Ako ste iskreno željeli da HND reagira na novinarske uratke za koje smatrate da predstavljaju kršenje etičkih i profesionalnih načela novinarske struke i dalje mi nije jasno zbog čega niste, na moje opetovano inzistiranje, naveli bar jedan citat ili poslali link na bar jedan takav tekst.Ili ste samo provocirali kako biste imali “materijala“ da tako teatralno najavite da će se dogoditi nešto što sam navodno ja tražio a što Vam je zapravo od početka bio cilj?

Vrlo poštovani gospodine Leković,

niti ja nisam glup, niti Vi sa mnom možete manipulirati , a još manje me zaplašiti. Samo sam tražio da osudite protuhrvatsko pisanje i komentiranje „hrvatskih“ medija, što vi uporno odbijate . Nadalje niti sam Vas vrijeđao , još manje prijetio stoga mi je žao da sam Vas bez namjere zaplašio tako benignim tekstom u kojem sam samo izrazio  vjeru da ćete shvatiti nešto notorno, nešto što (iz razumljivih razloga)  hinite da ne shvaćate. Vaša posljednja rečenica u tekstu dokaz je da ste se uplašili, i podcijenili me , no ne bojte se . Moja čast i poštenje uvijek je neupitno.  U Vaše baš nisam siguran, nakon rečenice : “Koliko god pratio hrvatske medije sasvim sigurno ne mogu pratiti baš sve , pa je moguće da su mi baš ti na koje vi mislite promakli.“  Dragi gospodine Lekoviću  ovo vrijeđa  zdrav razum ali to pripisujem Vašem pravu na slobodu  izražavanja, koje sam očekivao da ćete i Vi meni priznati. Ovo naročito u kontekstu Vaše sklonosti da slobodu izražavanja do krajnjih granica široko tumačite kada treba braniti tekstove poput onog Indexovog “ Mrtvaci uživo: katoličke nekrofilske orgije su najluđi show na HRT-u“ Hrvoja Marjanovića, Vojislava Mazzocca i Andreju Hudik, kada ste konstatirali da je vrijeđanje katolika u zemlji katolika uredu ili recimo kad ste u prigodi smjene Radmana skočili u njegovu obranu, sjetivši se sa velikim zakašnjenjem da to nije demokratski čin, i da nije poštovana procedura,  kao da je njegovo postavljenje od Milanovića obrazac  izvorne demokracije u Hrvata. Osobno mislim da bi Vi kao predsjednik HND-a morali više voditi računa o temeljnoj ulozi medija u hrvatskom društvu. Naročito u kontekstu da je Hrvatska posttotalitarna , a ne demokratska država , da je još uvijek u tranziciji u kojoj mediji imaju vrlo specifičnu ulogu i povijesnu odgovornost za ishod te tranzicije. Volio bih naravno i kad bi lakše uočavali protuhrvatsko djelovanje medija jer mi se čini poučen primjerom iz Francuske da baš sa tim imate temeljni problem. Inače da, iskreno sam želio da reagirate na pisanje i reakcije medija koje su u zrelim demokracijama nezamislive. Jednako tako nezamislivo je da sloboda izražavanja bude iznad interesa državne sigurnosti i nacionalnih interesa. Pravi problem „lijepe naše „ je što se ne zna što su nacionalni interesi, što nerijetko prepuštamo njihovu zaštitu neprijateljima Hrvatske. Zato i dan danas neki „domoljubi“ koji su na prošlim izborima otkrili da su Hrvati, još uvijek dvoje je li Domovinski rat možda ipak bio građanski i u slučaju BIH agresija na susjednu nam državu. Stoga ne poznajući Vas volio bih znati tko ste Vi zapravo, što ste po nacionalnosti, gdje ste živjeli i radili prije no što ste postali predsjednik HND-a ? Držim da kao hrvatski građanin  imam pravo to znati, jer u Vašem životopisu čak i onom proširenom, toga nema , a ja volim znati tko je na čelu hrvatskih institucija???

Ono što se jučer dogodilo na utakmici Češka – Hrvatska i zavilo Hrvatsku u crno imperativno nameće pitanje , je dokle će Hrvatska odgovarati za ponašanje i propuste drugih. DRugo je pitanje , služe li se gospoda u UEFA-i zdravim razumom, logikom ili su jednostavno dio ekipe koja gdje god može nastoji naštetiti ugledu Hrvatske i interesima hrvatskog sporta . Jer tko bi zdravog razuma mogao pomisliti da su onu svinjariju jučer na utakmici izveli hrvatski navijači . Hrvatski navijači , baš kao i svi navijači svijeta vole svoju zemlju i sportaše koji ih predstavljaju , i sve što žele je uspjeh onih za koje navijaju . To je razlog zašto su na stadionima . Svojom nazočnošću, svojim navijanjem žele pomoći sportašima u nastojanju ne samo da pobjede već i da u tome uspiju viteški , sportski. Žele se ponositi što su Hrvati. Sve im se to nudilo jučer jer naša reprezentacija vođena Lukom Modrićem, do napada na stadion, cijelom svijetu demonstrirala baš sve to. Sportsku vještinu, dostojanstvo, viteški pristup sportu , požrtvovnost i konačno kako se voli Hrvatska na sportskom polju. I naravno kako to često biva sve što je lijepo kratko traje. Tada na scenu nastupa ISIL , teroristi koje svi začudo prepoznaju kao „ hrvatske“ navijače. Valjda zato što nije bilo mrtvih. Ni nakon prospavane noći ne razumijem na temelju čega . I nije li to toliko hvaljeno francusko osiguranje trebalo spriječiti. Jer ako su ovi hrvatski teroristi vježbenici uspjeli na stadion unijeti sve što su bacili na sportski teren nije teško da nakon ove uspjele vježbe , krunskog dokaza nesposobnosti francuskog osiguranja , shvativši kako je to lako, izvede pravi napad na nekom od stadiona. Osiguranje navodno čak nije smjelo intervenirati. Bravo Francuzi! Kad se dogodi „svastika“ na Poljudu odgovoran je HNS, kad se dogodi ovo što se dogodilo jučer daleko od Poljuda i Hrvatske opet je kriv HNS. Da nije tragično bilo bi smiješno! Sramotno! Hrvatska je učinila sve što je mogla. HHO je upozorio hrvatsku i svjetsku javnost. Institucije hrvatske države su obavile svoje. Koliko se mrtvih na stadionu mora dogoditi da francuzi to prepoznaju kao terorizam za koji su oni kao organizatori odgovorni? Ako francuska policija nije u stanju održati red i sigurnost na stadionima bilo bi pošteno da obavijesti nadležne u Hrvatskoj prije utakmice sa Španjolskom, da joj pomognu. U suprotnom s pravom će je svaki Hrvat držati suorganizatorom u pokušaju izbacivanja Hrvatske sa europskog prvenstva . Poštovani gospodine predsjedniče HND-a uzimam si slobodu upitati Vas kako VI vidite ovo protuhrvatsko djelovanje nezanemarivog djela medija koji krajnje je neukusno i protivno državnim interesima traže opravdanje za predmetni terorizam mrzitelja Hrvatske. U slučaju da dijelite moje mišljenje da se takovo pisanje ni uz pomoć MIlanovićevih intelektualaca ne može strpati pod „slobodu mišljenja i medijske slobode“ pozivam Vas da najodlučnije osudite ovaj gnjusni čin i jednako gnjusno pisanje!!!
I na koncu poruka moga prijatelja Siniše francuskom osiguranju: „Vaš jučerašnji propust poziv je ISIL-u. Ne recite da Vas nisam upozorio!“

Vladimir Gredelj

Bila bi velika zabluda da se pad Vlade shvati kao dokaz kako je u Hrvatskoj počela funkcionirati parlamentarna demokracija svojstvena zemljama s dugotrajnijom parlamentarnom praksom i tradicijom. Pad Vlade je više od toga, samo još jedan dokaz da je hrvatski politički sustav došao u slijepu ulicu i da, ukoliko se ne shvati da su državi potrebne radikalne ustavnopravne promjene, hrvatski parlamentarizam će se s postojećim bipolarnim političkim sustavom, nedorečenim i nesavršenim Ustavom i prije svega neprimjerenim izbornim zakonom nastaviti vrtjeti u krugu.

Tu političku vrtnju u krugu gledamo već posljednjih petnaestak godina, nakon što je zemlja poslije pobjede u obrambenom ratu i krvavo stečene demokracije u slobodi i neovisnosti zakoraknula u mirnodopsku fazu vlastite izgradnje političkog sustava, društvenog i gospodarskog razvitka. Eksperiment s Vladom na čelu s uvezenim poslovnim stručnjakom Tihomirom Oreškovićem samo je potencirao sliku političke nestabilnosti koja se smjenama SDP-a i HDZ-a odnosno njihovih koalicija odvija pred očima javnosti od 2000. godine. Hrvatski politički narod kojega je zakonskim ali protuustavnim makinacijama izmanipulirala politička elita, ako se ono što se valja na političkoj pozornici uopće može nazvati elitom, prisiljen je koristiti sužene mogućnosti i ovlasti da iskaže svoje duboko nezadovoljstvo s tekućim političkim procesima. Uzmimo na primjer samo 2000. kao prijelomnu godinu. U kilometarskim kolonama hrvatska se nacija  s dužnim poštovanjem oprostila od prvog predsjednika Republike dr. Franje Tuđmana, ali su odmah potom na izborima kaznili promašaje njegove politike, dovodeći na vlast više Račanovu parakomunističku i jugonostalgičarsku nego istinsku hrvatsku ljevicu.

U ovih 15 godina ni jedna od dvije vodeće stranke sa svojim satelitima nije uspjela svojim programima i politikom povesti zemlju u pravom smjeru. Najeklatantniji je primjer minhauzenovski tzv. „Plan 21“ Milanovićeve Kukuriku koalicije koja se u četverogodišnjem mandatu zadužila za dodatnih 100 milijardi kuna, prisilila mnoge mlade ljude na novo iseljeništvo, a javni dug prešao 85 posto BDP-a. Takav Milanović koji je svojedobno Hrvatsku i to za vrijeme posjeta inozemstvu nazvao „slučajnom državom“, ima hrabrosti govoriti o sadašnjoj „slučajnoj Hrvatskoj“. To je samo dokaz do kakvih je apsurda došla politika u Hrvatskoj pod vodstvom postojeće političke kaste. Biračko tijelo traži u postojećim zakonskim okvirima izlaz iz začaranog kruga što su ga uspostavili HDZ i SDP, pa je tako na prošlim saborskim izborima MOST nezavisnih lista postigao neočekivano dobar rezultat, nešto slično kao što se to u ranijim izbornim ciklusima u nešto manjoj mjeri događalo s Laburistima, Orahom ili čak s don Grubišićem. MOST je međutim već na samom početku sa slučajem Prgomet pokazao kao lako ranjiv, a tu ranjivost s nepredvidivim i u krajnjoj liniji nesposobnim i nedoraslim Božom Petrovom demonstrirao je i u ovoj fazi rušenja Tihomira Oreškovića. Njima mora biti jasno da su otplesali samo jedno ljeto i u svakoj novoj izbornoj utakmici jednostavno će nestati kao što se dogodilo i s njihovim političkim prethodnicima.

Bez obzira hoće li se sadašnja kriza riješiti preslagivanjem ili čak novim izborima Hrvatska je u postojećim uvjetima i okolnostima suočena s dugim turbulentnim političkim razdobljem. Ako dođe do preslagivanja, to će biti mukotrpan proces kupovanja glasova do čarobne brojke od 76 ruku u Saboru. HDZ jednostavno sa svojim partnerima nije u stanju ponuditi od onoga s čime raspolaže odgovornu vladajuću garnituru. Posebice će to biti teško ako u tom procesu bude imao jednu od glavnih uloga bivši tajnik Milijan Brkić Vaso koji je svojom personalnom politikom doveo stranku u sadašnju tešku krizu, ali pri čemu je krivac i sam Tomislav Karamarko jer ga se nije ranije oslobodio.

Ako pak ne uspije preslagivanje u Saboru preostaju novi parlamentarni izbori koji s postojećim izbornim sustavom, u kojemu se uz nedovoljni utjecaj preferencijalnog glasovanja biraju stranke a ne pojedinci, ne će donijeti nikakve nove promjene. Moguće je da u tim novim izborima zbog zasićenosti birača i nepostojanja alternative za izlazak iz krize bude zabilježen prosvjedno nizak odziv birača, kao posljednja mjera koje biračko tijelo može iskoristiti da izrazi nezadovoljstvo s političkom kastom. Drugim riječima ta vrtnja u krugu će se nastaviti. Zbog toga što unatoč negativnim socijalnim pokazateljima, ali i zbog vlastitih rezervi u preživljavanju, hrvatsko društvo dakle još nije došlo do točke kad se političke promjene traže na ulici, kao što je to slučaj u zemljama s dugom demokratskom tradicijom.

Kao profesionalac s više od 50 godina međunarodnog i domaćeg iskustva odgovorno tvrdim da je Siniša Kovačić profesionalno i iskustveno pa čak i civilizirano nedorastao i nesposoban da vodi vodeći hrvatski javni medij iduće četiri godine.

Budući da sam bio dvaput kandidat za glavnog ravnatelja i za vrijeme vladavine SDP-a i za vladavine HDZ-a, a od toga sam jednom povukao kandidaturu jer sam smatrao da je saborski odbor za medije po svojem sastavu nekompetentan da odlučuje o ravnatelju, znam što govorim. Jednostavno rečeno javna HRT televizija i radio moraju biti oduzeti od šapa dnevne politike i moraju služiti interesima cjelokupne javnosti.

Upravo je primjer Siniše Kovačića dokaz da je on u funkciji politike, ne prihvaćajući i ne donoseći nikakve inovacije, jer to nikako ne može biti novi studio. Profesionalnost urednika i novinara je na žalosno niskoj razini, a vodeće kontakt emisije i dalje vode perjanice antihrvatstva i novog jugoslavenstva, poput Aleksandra Stankovića i Jasmine Popović.

Kad sam rekao da Siniša Kovačića nije ni civilizirano sposoban da vodi HRT mislio sam na čestitku koju sam mu uputio povodom izbora za v.d. glavnog ravnatelja na koju što je u normalnom svijetu pristojno nije ni odgovorio a kamoli zahvalio. Očito je razlog bio što sam mu tom prilikom ponudio posebnu polusatnu emisiju u kojoj bi sudjelovali predstavnici ljevice i desnice a raspravljalo bi se o vrućim temama hrvatske politike, a to su primjerice:
Lustracija – da ili ne,
Hrvatski Jugoslaveni kontroliraju najvažnije nacionalne institucije,
30 godina od Memoranduma SANU i 5 godina od Memoranduma2,
Gdje je granica između slobode govora i govora mržnje,
Je li Hrvatskoj potrebna Druga Republika,
Žive li u Hrvatskoj Srbi ili pripadnici srpske nacionalne manjine,
Na HRT-u je dosad postojao popis nepodobnih,
Je li HND hrvatsko ili jugoslavensko novinarsko društvo,
Je li došlo vrijeme da se govori u greškama predsjednika Tuđmana,
Gdje je Hrvatska danas u Europi,
Protiv Hrvatske vodi se psihološko-propagandni rat,
Što je bolje za Hrvatsku, predsjednički ili parlamentarni sustav,
Kako je iz Hrvatske po procjeni „Global Financial Integrity“ opljačkano 34,6 milijardi dolara,
Hrvatskoj je potrebna Hrvatska pravoslavna crkva.

Odgovorno tvrdim da na HTV-u na postoji nepristrani profesionalac koji bi mogao odraditi većinu od predloženih tema, pa ih zato i nema na ekranu.

Da zaključim. Dok na HRT-u i dalje bude postojao popis nepodobnih osoba u koji uključujem i moju profesionalnu malenkost hrvatska javnost će morati trpjeti i za to plaćati diletante i amatere kakav je i sadašnji v.d. ravnatelja Siniša Kovačić koji i ovom naručenom kampanjom na FB nastoji dobiti četverogodišnji mandat.

Ako se sadašnja parlamentarna kriza koja se ogleda upitnim kvorumom da bi Hrvatski sabor mogao normalno funkcionirati, odnosno donositi zakone, stavi u širi politički kontekst funkcioniranja države, onda se nameće logično pitanje je li postojeći politički sustav potrošen, pa treba tražiti nova suvremenija rješenja primjerena demokratskoj praksi i hrvatskoj državnopravnoj tradiciji.

U razmatranju ovog unutranjepolitičkog problema valja poći od činjenice da je Hrvatska dosad imala praktički dva Ustava. Prvi tzv. „Božićni Ustav“ usvojen je u okolnostima kad Hrvatska još nije bila priznata kao međunarodno pravni subjekt, a bila je suočena  s velikosprskom agresijom i s međunarodnom zajednicom koja je, uz časne iznimke, pretežito težila očuvanju Jugoslavije. Takav Ustav je u to doba bio potreban, pa čak i s preambulom koja se pozivala na ZAVNOH, da bi se pariralo optužbama iz svijeta o slijednici NDH. Moderna hrvatska država je međutim stvorena u krvi Domovinskim obrambenim ratom kad su se Hrvati prvi put nakon 1.102 godine borili za vlastite nacionalne i državne interese. U tom Ustavu kojega su nazivali „polupredsjedničkim“ predsjednik Republike dr. Franjo Tuđman imao je velike ovlasti. To je u takvim okolnostima bila i shvatljivo, čak štoviše potrebno, jer je sudbina hrvatske državnosti s nametnutim ratom bila upitna. U toj borbi za osamostaljenje u nekim elementima narodna volja išla je čak ispred predsjednika države. Dovoljno je podsjetiti da su vojarne i skladišta oružja okupatorske JNA osvajali lokalni krizni stožeri unatoč zabrane predsjednika Tuđmana za takve akcije. Kad je velikosrpska agresija konačno „Olujom“ doživjela vojni i politički poraz u mirnodopskom periodu u takvom „polupredsjedničkom sustavu“  predsjednik Tuđman nije iskoristio ovlasti da provede lustraciju  i da se obračuna s kriminalnom privatizacijom i pretvorbom, a niti je poduzeo korake da se Ustav prilagodi promijenjenim društvenim i političkim uvjetima.

Nakon njegove smrti to nije učinio ni tandem Mesić-Račan koji su se u promjeni Ustava sukobili oko ovlasti predsjednika Republike i premijera. Tadašnjim ustavnim promjenama koje je forsirao Ivica Račan Hrvatska je dobila praktički novi Ustav kao hibridni parlamentarni model u kojemu čelnik vladajuće stranke ili koalicije ima praktički ovlasti kancelara. Kako je to izgledalo moglo se vidjeti na primjeru samog Ivice Račana, potom Ive Sanadera, a zatim Jadranke Kosor, te konačno Zorana Milanovića. Tihomir Orešković ima samo ograničenu kancelarsku vlast, jer uz legalnost nema potreban legitimitet. Najočitije se to, međutim, pokazalo u slučaju Ive Sanadera koji je tek pod vanjskim pritiskom morao dati ostavku, budući da ga se zbog nametnutog autokratskog vladanja nije moglo smijeniti u redovnoj parlamentarnoj proceduri. Ekonomskom politikom tih stranačkih autokrata s kancelarskim ovlastima zemlja je dospjela u dužničko ropstvo, a mladi ljudi zbog nezaposlenosti moraju iseljavati. U tom Račanovom Ustavu predsjedniku države ostavljen je jedino nadzor nad vojskom, obavještajnim službama i suodlučivanje u vanjskoj politici. Treba podsjetiti da je na posljednjim predsjedničkim izborima Ivo Josipović izišao s prijedlogom novog Ustava koji bi njemu kao predsjedniku dao veće ovlasti, što se srećom nije dogodilo, jer je tijesno izgubio od nove predsjednice. Ona je pak s nekoliko poteza, od kojih je najsvježiji spor oko smjene dosadašnjeg čelnika obavještajne službe SOA, dovela u pitanje dvojbenost postojećeg Ustava.

Očito je dakle da je hrvatska politika suočena s izazovom temeljite promjene političkog ustrojstva, jer je postojeći sustav jednostavno potrošen. To se posljednjih godina iskazuje osnivanjem novih stranaka i političkih opcija, a kulminacija tog trenda je upravo pojava MOST-a nezavisnih lista i sadašnja kriza upravljanja državom na tankoj saborskoj većini. Nažalost ne postoji institucionalna snaga koja bi u postojećim okolnostima mogla pokrenuti postupak promjene Ustava, jer to pravo isključivo imaju jedna petina zastupnika u Hrvatskom saboru, predsjednik Republike i Vlada. To je pravo osporeno biračima, iako bi ga oni trebali imati u skladu s člankom 1. Ustava koji kaže da „vlast proizlazi iz naroda i pripada narodu kao zajednici slobodnih i ravnopravnih građana“. Već po toj definiciji u novom Ustavu trebalo bi osnažiti instituciju referenduma koja je raznim Šeksovim manipulacijama obesnažena.

Novi Ustav trebao bi konačno vratiti državnopravnu snagu narodu, odnosno Saboru kao najvišem narodnom predstavništvu. Prije toga trebalo bi održati referendum o pitanju jesu li građani za predsjednički ili parlamentarni ustroj državne vlasti. Sadašnja struktura vlasti ne odgovara raspoloženju i zahtjevima biračkog tijela, je je Hrvatski sabor danas potpuno marginaliziran, budući da djeluje kao udruga postojećih partija koje se međusobno dogovaraju o državnoj politici štiteći svoje interese, a ne interese općeg dobra. Postoji  niz drugih instituta koje bi trebalo preispitati i usvojiti u novom Ustavu, kao što su politički sustav koji bi trebao ograničiti broj stranaka, regionalno ustrojstvo države, vodeći računa o povijesnom naslijeđu, uvođenje drugog doma s obzirom na regionalnu raznovrsnost, kraći mandat predsjednika Republike koji ne mora trajati pet godina, njegove ovlasti i odgovornosti (protokolarne ili predsjedničke), veći značaj referenduma, izbor narodnih zastupnika većinskim a ne razmjernim modelom, izravno biranje najviših dužnosnika na svim razinama vlasti, broj zastupnika u Saboru, ukidanje privilegija zastupnika, itd. Naravno, to su samo neke od tema koje bi se postavile pred javnost prije nego što bi nacrt novog Ustava bio predstavljen. U svakom slučaju što se prije u političkoj eliti, ako je toga svjesna, shvati da je postojeći politički sustav potrošen, to će biti manje ovakvih kriza kakvih smo svjedoci u posljednje vrijeme.

Kome su upućene poruke? Kolektivu prema pojedincu ili pojedincu prema kolektivu. Dakle je li kolektiv je u prvom slučaju preuzeo krivnju pojedinca, a u drugome slučaju je pojedinac preuzeo krivnju kolektiva?

Bez obzira na kritike novinara i političkih analitičara upućenih dvojici političara, gradonačelnika i saborskih zastupnika (Ivan Kovačić i Branko Hrg), kao reakcije na rečeno u javnosti da nije primjereno u političkoj komunikaciji, ne slažem se s njima.

Kao prvo politička scena utječe i na političku kulturu demokracije, naravno u jednom dijelu. Politička kultura demokracije je zasebno područje koje se ne poprima do „defaultu“, već se uči, savladava i polaže, kao kolegij, naravno na odabranim fakultetima koji pripremaju, odabrane za odabrane funkcije. Niti je to funkcija gradonačelnika, a još manje saborskog zastupnika, odabrana, to je sasvim nešto drugo.

Te dvije funkcije ili dužnosti su povezane s narodom, narodnim običajima i jezicima. Psovka, pogrdna riječ ili konstrukcija je sastavni je dio hrvatskog jezika i ona ga obogaćuje.  Ne znam od kuda pravo političkim analitičarima osuđivati takvu vrst komunikacije, na toj razini, u tom kontekstu.

Lokalni tjednik koji prati događanja na lokalnoj razini u gradu Križevcima je ocijenio komunikacijski istup gradonačelnika u stilu „gubitnik tjedna“ , što god to bilo.

Kod prvih kritičara, dakle političkih analitičara ili ti u ovom slučaju i komunikacijskih stručnjaka, mogu naći poveznicu s političkom kulturom demokracije, jer oboje su (Božo Skoko i Krešimir Macan) u ovome slučaju, komentiranja primoštenskog gradonačelnika Ivana Kovačića u tome stručni, a jedan i sam znanstvenik iz tog područja pa kao takav zna da postoje tri osnovna pristupa istraživanju politike: institucionalni pristup, pristup racionalnih izbora ili javne politike i kulturološki pristup.

Dok kod lokalnog tjednika, osim osobnog animozitet ili lobističkih razloga za navijanje za ovu ili onu opciju ne vidim prihvatljiv razlog niti suvislo objašnjenje. Osim ne poznavanja materije.

 

Vratimo se opet na pošiljatelje poruka dva gradonačelnika Omiša i Križevaca. Potpuno su u pravu, zašto?

Zato što je svatko od njih i Ivan Kovačić i Branko Hrg su poslali jasnu poruku, te što je još važnije adekvatnu, jer primatelj poruke nije osoba, dakle niti novi predsjednik gradskog odbora HDZ-a Omiša, a niti predsjednik Kluba nezavisnih vijećnika i A-HSS-a grada Križevaca, već kolektiv ili u ovom slučaju dva kolektiva.

Poznajući kolektiv HDZ-a i proces unutarstranačkih izbora koji vrijeđa svakog promatrača demokratskih procesa, a pritom bio on član HDZ-a ili ne bio, mora reagirati, to je čovjekovo pravo, građansko pravo, demokratsko pravo i pravo ljudskih sloboda u konačnosti.

Kulturološki pristup istraživanju politike koji je više nego jasan i tvrdi da svaka politika ima subjektivnu, a ne samo objektivnu osnovu te da političko ponašanje i djelovanje masa i elita nije samo racionalno i interesno, već da je utemeljeno na tradicijama, običajima, vrijednosnim orijentacijama, emocijama povjerenja i lojalnosti itd.

U ta dva slučaja je riječ upravo o politički kulturalnom pristupu dvojice političara koji su ga primijenili potpuno nesvjesno i spontano ali ispravno.

Zbog spleta okolnost u životu, živim u Križevcima pa sam samim tim upoznat s kolektivom koji sebe naziva „ujedinjena oporba“, ili tako nešto, ili ovisno od prilike do prilike. Glavni cilj im je, i to je isključivo moje osobno mišljenje na temelju osobnih zapažanja, smjena gradonačelnika grada Križevaca i saborskog zastupnika Branaka Hrga, donedavnog predsjednika HSS-a. Koji je svoju poruku prenio kolektivu putem predsjednika Kluba nezavisnih vijećnika i A-HSS-a u gradskom vijeću grada Križevaca.

Lokalni tjednik koji je Branka Hrga u svojoj rubrici Prvi stupac „pobjednik i gubitnik  tjedna“, proglasio gubitnikom. Sigurno je pogrešno. Jer kolektiv zbog svojih metoda djelovanja je takvu poruku sigurno zaslužio. Riječi upućene od Branka Hrga su potpuno iskrene i time opravdane, a da opovrgnemo one koji misle suprotno, pozovimo se na kulturološki pristup istraživanju politike koji nas uči o političkoj kulturi demokracije, gore navedenim i objašnjenim.

Jer kao što je pogrešno od analitičara upućivati kritiku Kovačiću na njegov: „’ko vas je..“. Isto je tako pogrešno upućivat kritiku na Hrgov: „sram te može biti, sram te može biti, smeće jedno“.

Obrazloženja „kritičara“ su slična, razlika je u stupnjevanju ili osjećaju. Svode se na neprimjerenost tona istupa i političke komunikacije, te sramotnog vokabulara kompariranog s birtijskim raspravama i ponovo službene komunikacije, kao takve i što god novinar smatra pod službenom komunikacijom.

Da zaključim gradonačelnici i saborski zastupnici, svi koji su izravno birani, to uključuje i predsjednicu ili predsjednika Republike, da budemo jasni. Birani su ljudi iz naroda i ne bi ih trebalo svrstavati u političke elite, a kamoli im dizati ljestvicu ophođenja na razinu „karijernih diplomata“, i „školovanih političara“, koji postoje u većini razvijenih demokracija. Kako pokušavaju pojedinci, a još gore od njih lokalni novinari ili urednici istih novina.

Svatko od izabranih ima svoje pravo na orijentaciju u politici i koncepciju kulture kao objektivno postojeći sustav vrijednosti, normi vjerovanja o politici, a samim tim i komunikaciju ili kako komunicirati prema svojem cilju. Cilj u ovome slučaju je kolektiv, a ne pojedinac.

Alan Odorčić

A što čeka Porezna uprava?

Šima Krasić, umirovljena, već zaboravljena dugogodišnja (netko reče i doživotna)  šefica Državne revizije, eto se ovih dana opet našla u žiži javnosti. Negdašnja heroina “stoke sitnoga zuba”, koja je, nezaposlena baš rad onoga što je ona zapisala u svojim nalazima o velikim mućkama i u pretvorbi, gutala ta njezina izvješća kao “Bibliju spasa”, sad će se iznova razočarati. Onda u aktere te i takve pretvorbe i privatizacije u kojoj su stotine tisuća njih ostale bez posla i kruha, sad u Šimu Krasić. Jer, tad njihova heroina nade  makar u zakašnjelu pravdu, opet je heroina, no sad crne kronike!’

Jer, bivša Državne revizije, skupa s obitelji (sin, kćer, zet …) od obilja i dosade ne znam gdje bi ugodnije provela umirovljeničke dane – u vili od 500 kvadrata na zagrebačkom Perivoju, u onoj u Crikvenici, možda u omiškoj Rogoznici ili ipak u rodnom kraju, u Međugorju. Da ih nisu iznajmili, mogla bi i u jednome od čak dvanaest stanova u širem središtu Zagreba. S pogolemim iskustvom što ga je stekla uglavnom u državnoj službi, mogla bi ih kratiti i pomaganjem sinu i kćeri u jednoj od brojnih tvrtki na njihova imena, iako zaposlenih u ZG Holdingu, odnosno Croatia osiguranju. Samo dokle? E to je već pitanje za DORH, odgovor još nismo dobili. Jer, od svoje i plaća u užoj pa nek bude i u široj obitelji, toliko bogatstvo legalno nisu mogli steći.

 

(Pre)bogati “skojevac”

No još se nije slegla prašina oko Krasićkina na ovomu našem, a već se na jednom drugom portalu podigla istovjetna oko također basnoslovnog bogatstva prvaka HSLS-a i dojučerašnjega čelnika zagrebačke Gradske skupštine Darinka Kosora. Čiju iznenadnu ostavku na potonju dužnost sad vezuju baš s mogućom istragom o podrijetlu njegove imovine, koja će, ako ništa drugo, biti tiša dok je u zavjetrini saborskih klupa. Taj posljednji prijeratni šef zagrebačke omladine često se voli pohvaliti petnaestogodišnjim poduzetničkim stažem, u kojemu ipak, kažu znalci stjecanja, sve što je danas na njegovu imenu nije mogao steći ni da mu se svaki poduzetnički potez pozlatio. Pa to, što bi DORH, USKOK ili tko već od “neka institucije rade svoj posao”, morali potvrditi ili odbaciti, pripisuju moguće nezakonitim rabotama s imovinom SSSOH-a, čijom je, prvo “pretvorbom” u udrugu, pa prodajom s dvojicom suradnika, navodno stečen početni kapital. Famozni prvi milijun.

 

Da su nam sad komisije za porijeklo imovine!

Kad su svojedobno još u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj su povelika bogatstva, ali ni blizu ovome raspolažu brojni državni i lokalni domoljubi nove Hrvatske, imali tek političari iz prvoga ešalona i poneki direktor, potkraj 70-tih ozakonili komisije za ispitivanje imovine, bile su ismijane i, dakako, beskorisne. Danas na takvo što nitko ni ne pomišlja, iako bi, koliko posla im se nudi svakoga dana svake od dvadeset i pet godina ove države, dobrano srezali popise nezaposlenih, a svaku koricu kruha krvavo zarađivali i to nekoliko godina bez prestanka. Kad se već ni DORH, ni USKOK, ni   …, ali bogme ni Porezna uprava, u kojoj, čini nam se, leži i ključ ovoga problema ne žele umiješati u taj dio svoga posla. Iako, ništa lakšega nego usporediti imovinu s prihodima na koje su plaćeni porezi, dakle legalno zarađenima.

A da porezna uprava ne radi svoj posao ili barem taj prevažan segment svoga posla kako treba, treba li više ili boljih dokaza no što su tisuće i tisuće novopečenih hrvatskih bogatuna, kojima bi na brzometno stečenoj imovini pozavidjela i obitelj Rockfellera. Oni su svoju ipak stjecali desetljećima i generacijama. A ovima našima dovoljno je presvući se u kockasti dres ili svečanu HV(O) odoru pa zaogrnuti trobojnicom, još s početnom bijelom kockicom na grbu i (samo)proglasiti domoljubom. Neki od njih će, bez ikakvih skrupula, dodati još i “Za dom spremni!”, e da bi valjda tim “povijesnim hrvatskim pozdravom”, je li, podebljali domoljublje. Ili ipak pohlepu!? U maloj zemlji za velike krađe, u koojoj je čak 95 posto religioznih žitelja, od čega k svemu i 85 posto (rimo)katolika!? Amen!

 

“Imamo Hrvatsku!”

Šima Krasić i Darinko Kosor samo su najnoviji vrh tog ledenog brijega, većega valjda i od onoga koji je prije stoljeća potopio “Titanica”. Kojemu je ova država sve više nalik, ponajviše baš možda i zarad onih koji se kunu u domoljublje. Što glasnije, to ga skuplje naplaćuju. Pa smo tako imali “slučaj Vidošević” pa “slučaj Sanader”, “slučaj Mamići”.Valjda doživotni zagrebački gradonačelnik Bandić, autor u komentaru spomnute sintagme “neka institucije rade svoj posao”, još nije slučaj po toj osnovi, ali je pitanje dana kad će ili kad bi i to mogao biti. Nisu to ni, primjerice, general Dragutin Čermak, koji se od prijaratnog plino(vodo)instalatera prometnuo u “kralja hrvatske energetike”, nije to ni prijeratni cvjećar Ivica Todorić, koji nakon samo dvadesetak godina može pitati “pošto Hrvatska?”. Nisu to ni stotine državnih ni tisuće i tisuće lokalnih moćnika. Koji od svih mudrosti blagopočivšega Franje Tuđmana pamte valjda samo onu “Imamo Hrvatsku”!

Zdenko Matičić

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close