Domovina

Težak rad ostavlja uvijek posljedice. Prodavačice, čistači(ce), građevinci, cestari, mineri, vozači(ce), gorski spasitelji… Svi oni znaju dobro što je težak rad, a slobodno si opet uzimaju saborski zastupnici. Hrvatsku poznatu disciplinu spajanja dana za praznike, oni koji sjede u Saboru, ako uopće dođu na posao, usavršavaju tamo gdje ne bi trebali ni ići na ikakve praznike. Kakva prilika, praznik Tijelova je u četvrtak, idealno za ne raditi cijeli sljedeći tjedan!

Ne zna čovjek, rugaju li se oni nama, jesu li ignoranti ili nas rade budalama, ali što god – a vjerojatno sve ovo – ovaj je saziv Sabora sve veća sramota. A, ključno je pitanje, kako im stati na kraj. Dan kad su glasali u kvorumu, nakon tri neuspješna pokušaja, razbježali su se istog trena kad je glasanje završilo, kao da je u Saboru kuga i kolera, osim u kafiću i restoranu naravno…

Ivan Vilibor Sinčić iz Živog zida, spomenuo je kako Sabor sljedeći tjedan ne zasjeda: ”Mi sljedeći tjedan nećemo raditi, valjda opet nema uvjeta za rad umjesto da zasjedamo ako treba cijeli tjedan”.

Sinčiću se pridružio zastupnik MOST-a Ivan Lovrinović: ”Poštovani zastupniče Sinčić, evo, Vi ste na početku svog izlaganja primijetili da sljedeći tjedan nećemo raditi i ja se potpuno pridružujem Vašem prosvjedu protiv takve prakse. Mogli smo barem odraditi ponedjeljak, utorak i srijedu. Ali porazna je jedna druga slika, a to je, ako sam dobro prebrojao, nas sjedi 25 pa sljedeći put kad budete izašli na izbore, razmislite kome dajete svoje glasove’.

Da sprdnja od posla bude ironičnija, stranke ih ne žele i neće disciplinirati jer je sramotno, bijedno i jadno ne raditi a dobovati (veliku) plaću, nego zato što se boje, izgube li većinu, izgubit će i vlast.

Vrijedan pošten iskren odan i nadasve pametan narod, nikako da iskorijeni nesposobne, lijene, lažljive, nesposobne političare, koji nekako uvijek baš izaberu – da ih vode ovi drugi i misle za njih.

Tako je premijer morao naprasno otići iz Kanade, jer ga mama i tata nisu pustili, prije, da se bori u ratu. Došao je preko noći, nitko nikada čuo za njega do prije par mjeseci, brkajući padeže, vremena. Hrvatski narod nije ga shvatio, jer ne zna ide li, stoji, ili će to sve tek naknadno, u nekom vremenu krenuti, ostati… Kad nauči materinji jezik, “građevine” ove zemlje, (tko ostane!), biti će već toliko anestezirane, da će im biti svejedno idu li ili stoje.

Domoljublje je postalo “in”, ima već nekoliko godina, a nije da ne bismo branili sa počasnom bojnom i druge države. Zašto nam ne daju, makar i s ćorcima? To je upravo i posve prigodno streljivo za Hrvatsku. Nisu shvatili poriv Hrvata i doslovnu “u boj, u boj”… A mi bi pucali, Karamarko bi o ustašama i partizanima, Petrov bi lamentirao na Xanaxima, (barem se tako čini), Orešković prodavao…, dok zemlja grca u lomljivoj, rekao bi premijer “fragile”, privatizaciji, gdje će jedna tvrtka za pišljivih 200 milijuna nečega, usput ostvarujući dobit od dvije milijarde godišnje, biti u budućnosti prodana. Dvjesto milijuna bogova, više od Grka i Rimljana zajedno, što Hrvat može napraviti, to meteor koji treba pasti na drugoj strani zemlje nije u stanju prouzročiti. Ali zato Hrvatska nema tsunamije. Niti joj trebaju. Naše “velike vode” valjaju se po brdima, uzbrdo i sazivaju presice.

Dolazi smak svijeta i svi ga željno očekujemo, a koje smo sreće, preživjet ćemo ga, svikli na situaciju koja nas “pere”.

Nije se još dogodilo da naši političari, kažu nešto oči u oči koalicijskom partneru, oni naime ne razgovaraju kad se sretnu, već transparentno, sazivaju presice. Da narodu u zakutku nešto ne promakne. A u tom zakutku nema više nikoga, otišli ljudi put Njemačke, Irske… “Odnijela te voda”, dobilo je u Slavoniji posve drugi kontekst, nekog pjesmuljka – obzirom na poplave, suše, a i politiku ove zemlje.

Kako bilo, počelo je rešetanje kandidata za stolac Ustavnog suda, koji usput budi rečeno, ne moraju imati da bi zasjeli u Ustavni sud prije – niti jedan predmet u ruci, niti znati sudačku praksu. Što je valjana kvalifikacija za pretendente za taj sud, ostaje enigma. Uglavnom ustavno pravo “dom je nepovrediv”, ovdje ne pije vodu. Uskoro ćemo kopati zemunice – valja se konačno lopate uhvatit.

Uvezli smo 500 radnika u građevini, još ćemo uskoro, oko tisuću. Valjda je premijer zadovoljan “građevinama”. Radili bi Hrvati, ali kad vide kako se u Sabor dolazi već tri tjedna zaredom, ne da im se. Ozbiljne su se šifre pojavile u javnosti, F21, F22, 33.2., a nekima je izbio i herpes na usni. Privremena nesposobnost za rad, postala je obaveza saborskih zastupnika, a i nije bolest sve što boli. Neki nisu smatrali za potrebno pojaviti se na radnom mjestu, jer nisu mogli, zbog herpesa replicirati “dušmanu” iz opozicije, pa nije bilo smisla da ih kamera ne uhvati, a oni na radnom mjestu. Stoga su odlučili ostati kući.  “I sve je to jedan veliki nesporazum”. Nismo shvatili da smo “nesporazumljeni”, na materinjem jeziku, za dobru plaću. Tko je ovima gore, na nadmorskoj visini Sabora, poslodavac? Muka je kad se udiše razrijeđeni zrak. U povijesti Hrvatske, dogodila se obećana promjena, što ju je vlast nudila. Za promjenu – nikada nije bilo, da nije bilo kvoruma u Saboru.

Ženama, koje imaju pravo glasa, a izborima i “dale” su ga, nitko nije rekao prije da su štrace, a trebalo je, barem Crkva. Naziv štraca se uglavnom odnosi na žene, koje prakticiraju izvanbračne spolne odnose ili prije, ili poslije, pa znači da bi se trebale u prosjeku osam puta udavati, statistički gledano i po Crkvi, obzirom na partnere. Ubrzo je “časnog” sustigao gnjev, jači od Božjeg. Šteta što ga je ponijelo i ne odnijelo, jer nije objasnio zašto se žene ne bi udu dale, umjesto udale, što je Crkvi sporno u davanju udu, kad i ona sama opločena mramorom i onixom daje svom puku taj organ? Ako mu je za vjerovati i njegovom kreposnom celibatu, Uzoriti ne zna što propušta. Dobro da Crkva nije nadležna za ateistice.

Stižu i paklene vrućine, ne znamo kada doduše, a nakon nje jesen. Božo Petrov, prvi psihijatar u Vladi najavio je, pitijski, kao nasisan etilenom, da će možda biti u jesen izbori. A možda i neće… Uglavnom, valja pregrmiti ljeto pakleno, s ovom hrpetinom beskičmenjaka, luzera i apsolutnih amatera, jer u jesen lišće opada, a i političari su nešto požutjeli…

Austrijska policija razoružala počasni vod Hrvatske vojske koji se, naoružan (???), istinaBog “ceremonijalno-protokolarnim”  puškama zaputio na središnje obilježavanje “tragedije hrvatskog naroda” na ledini nedaleko austrijskog gradića Bleiburga po europskom okončanju Drugog svjetskog rata. Nakon svih domaćih, koje se na hrvatskoj političkoj sceni iz dana u dan nižu kao na tekućoj traci, je li Hrvatskoj trebala i ova međunarodna blamaža, pljuska HV-u, kako se jedino može okarakterizirati plod mašte nekog bolesnog uma da ionako dvojbenu manifestaciju začini takvim gafom. Uputiti naoružani vod svoje vojske na teritorij druge slobodne, samostalne i suverene države, k tomu i formalno vojno neutralne Austrije (nije članica NATO-a) pa makar u svečane svrhe pa bio naoružan makar “ćorcima” – toga se stvarno treba dosjetiti!

Na stranu što je o svemu prethodno navodno bila obaviještena središnjica austrijske policije, ali čini se nisu i njihove pogranične kolege. Počasnom vodu HV-a tamo naprosto nije bilo mjesta. 

Gaf s dopuštenjem Vlade, Sabora i predsjednice?

Zato i nije toliko odgovoran onaj koji ih je poslao u avanturu, što, ako ćemo zdravorazumski, i nije moglo skončati drukčije doli blamažom, nego onaj ili oni koji su takvo što odobrili. Jer, hrvatski vojnik, u odori i k svemu naoružan, preko granice i ne može bez čak trostruke linije odlučivanja – od Ministarstva obrane (Vlada) preko predsjednice kao vrhovne zapovjednice HV-a do Sabora. Ako je pak ovaj nepromišljeni potez prošao sve te instance u hijerarhiji vojnoga odlučivanja, logično je zapitati se i  tko će i komu, ako će za to uopće odgovarati? Ako je suditi po ustaljenoj praksi na domaćoj političkoj sceni najvjerojatnije – nitko. Odnosno po onoj – “Uj’o vuk magare”!.

Inače, i sama komemoracija žrtvama “pokolja na Bleiburgu”, koji se navodno dogodio tjedan po okončanju Drugog svjetskog rata u Europi, vrlo je dvojbena. Motiv je, tvrde simpatizeri Nezavisne države Hrvatske,  u stradanju više desetaka tisuća hrvatskih građana, koje su iz osvete pobili partizani. I to goloruke ljude pa i mnogu djecu, kad je II. Svjetski rat u Europi već tjedan dana bio i službeno okončan.

No, je li baš tako? Svjedočenjem preživjelih aktera i dostupnom ima ahrivskom građom, povjesničari su nepobitno ustanovili da su tih dana stradale tisuće hrvatskih građana iz te kolone tuge, gladi i smrti. Ali ne i na bleiburškoj ledini, kamo su tjedan prije pošli u spašavanje golih života, tražeći pritom spas pod kišobranom britanskog segmenta savezničkih postrojbi koje su posljednji dani najveće tragedije u povijesti ljudskog roda zatekli u Austriji. A kako ga, očekivano, nisu dobili, prepušteni su na “milost i nemilost partizanskim krvolocima”.

No tamo, nedaleko Bleiburga, prve žrtve pale su u međusobnim okršajima suprotno nastrojenih skupina hrvatskih tragičara. Sporadično su se događala i fizička zlostavljanja ili čak i odstrjeli pojedinaca ili skupina bjegunaca koji su na ovaj ili onaj način izazvali nedopuštenu i neopravdanu reakciju partizana, kojima su ih Britanci prepustili, jer i NOVJ je bila sastavnicom pobjedničkih savezničkih snaga. Masovni pokolji događali su se danima pa i tjednima kasnije, ali kod Maribora, Celja, Teznog…, u Sloveniji.

Živi štit za Pavelića i endehazijsku mu bratiju!

I za to, dakako, nema i ne može biti opravdanja. Ali, imali ga za one koji i danas veličaju i slave zagovornici Nezavisne države Hrvatske i zločinačkog ustaškoga pokreta, prerušeni u najveće hrvatske domoljube, one koji organiziraju i pohode mise za poglavnika i doglavnike. Jer, upravo su poglavnik Ante Pavelić i bratija mu iz vrhuške endehazije još od druge polovice travnja i početkom svibnja 1945., u osvit zore oslobođenja Zagreba, u metropoli stvarali atmosferu straha od partizanske odmazde. Pa su, što neviđenom propagandnom mašinerijom, što bogme i fizičkom prisilom, praktički natjerali kolonu od  možda i pedesetak tisuća u suludi bijeg ni od čega. Jer, ako se izuzme vrhuška NDH i onaj dio ustaških postrojbi koji se tih dana našao podalje od posljednjih fronti, većini bjegunaca nevinih, nažalost i naivnih, više od ustaša nego od partizana ustrašenih bjegunaca,  u oslobođenom Zagrebu ne bi pala ni dlaka s glave. Ali, nisu Pavelić i bratija, sad “naoružani” pokradenim zlatom i ostalim blagom, brinuli za njih, negol spašavali svoje guzice. Mase su im pritom poslužile samo kao usputni živi štit. I to većini čak ne i do samoga Bleiburga, jer su skupo plaćenim tajnim kanalima put Italije, preko Francuske, do Španjolske, a onda i prekomorskih utočišta u Brazilu, Urugvaju, Paragvaju, Čileu i inim “argentinama” pošli već usput,  još iz Slovenije. Čim im se ukazala prilika.

A sad takvima “u čast” treba postrojavati i u drugu zemlju slati ne samo vrh državne Vlade i Sabora, nego i počasni vod HV-a? Pa se čuditi lekcijama iz demokracije, čovjekoljublja i morala, koje jedna drugu sustižu od najviših pojedinaca, institucija i tijela Europske unije!

Lijep je to posao zastupnika u Saboru. Niti je tko odgovoran niti je išta obavezan, a ne dolazi većina ni na posao. A je to? Je, je. Svaki dan zasjedanja Sabora.

Zamislite, a teško bi se i zamisliti moglo, da oni ne tako velikobrojno zaposleni imaju takvih dana, kad im se na posao ne ide. Iz bilo kojeg razloga. I da ne odu. Da svojim direktorima, menadžerima, šefovima, kažu da im je loš dan, dosadan im je predviđeni raspored ili nisu baš raspoloženi. Ma, možete si misliti! Ne bi ih više bilo.

Ali, narodni zastupnici to mogu, njima je njihov mandat dat da su tu dovijeka i da rade što hoće… tako oni i rade. Dosadan je dnevni red i ništa se ne događa. Pa, što bi onda dolazili na svoje radno mjesto, ma dajte, samo je gubitak vremena.

Jer, kako drugačije protumačiti situaciju, u kojoj dan za danom u sabornici – od 151 zastupnika – ima njih dvadesetak ili najviše trideset. Sramotno. Ali, za svađe su uvijek spremni! Čak i za glasanje o zaista vitalnim i prevažnim pitanjima, kao što je ukidanje ureda bivšeg predsjednika Stjepana Mesića, nemaju nekoliko puta kvorum. Već se zna, koji su to stalno nazočni na sjednicama, oni rade, ostalih je mnogo više. I dok rijeke ljudi odlaze iz zemlje, radi nezaposlenosti ali i mržnje koja je zavladala Hrvatskom, njima ništa ne fali pa onda ne trebaju ni raditi.

Gospodi narodnim zastupnicima, uz plaću koja za posao treba biti valjana sasvim sigurno, treba plaćati za odvojenost od obitelji, za stanovanje, za vožnju, za mobitele, za putovanja… ne dao Bog da se nečeg odreknu da se ne bi samo građani odricali, sve im treba – i još, još, i nikad nije dovoljno.

Domoljubna koalicija održala je danas u Saboru, nakon jučerašnjih najava o preslagivanju vlasti, sastanak s klubom Milana Bandića – bez MOST-a.

“Pričali smo o komunikaciji vlade i kluba. Ne vidim zašto bi MOST bio na sastanku kluba koalicije i Milana Bandića. Nitko ih ne želi odstraniti. Oni će imati svoj sastanak, a mi ćemo ih izvijestiti o onome što smo zaključili. Odnosi zastupnika Domoljubne Koalicije i Mosta su korektni. Ima nekih plutajućih mina, ali na koncu se sve vidi petkom kad je glasovanje. U petak će se najnormalnije glasati”, kazao je HDZ-ov Šuker Indexovom novinaru nakon sastanka u Saboru.

Podsjetimo, već dva tjedna u Saboru nema glasanja jer nema kvoruma.

“Strasti su se smirile”

“Ako se vlada počne baviti konkretnim i životnim problemima, onda će preživjeti. Ako se nastavi baviti imaginarnim stvarima onda je neće biti. O imaginarnim stvarima svatko može pričati što želi. I onda imamo probleme

Na ovom sastanku nije bilo riječi o preslagivanju. Ja kao predsjednik kluba i član predsjedništva HDZ-a nemam pojma o preslagivanju. HDZ kao najveća stranka Domoljubne Koalicije ne razmišlja o tome”, kazao je Šuker.

Miodrag Demo kazao je da su se “strasti smirile”.

“Most je svoje odradio i idemo zajedno dalje. Usuglasili smo sve stavove. Neće biti divno, ali će biti u redu. Mi smo s njima jučer razgovarali i nastavljamo raditi. Što vas sad briga gdje smo se sastali”, kazao je.

Na učestale i otvorene svađe HDZ-a i MOST-a , sol na te rane, koalicije na vlasti dodaju i sve češća soliranja premijera Oreškovića 

Hrvatska na pragu prijevremenih izbora?

Vikend razmjena teških udaraca unutar vladajuće koalicije, ovoga puta oko pozicioniranja PNUSKOK-a (porezni USKOK), kad MOST-ov zastupnik Maro Kristić zamjera ministru Zdravka Marića da mu utapanjem u njegovo Ministarstvo smjera umanjiti samostalnost i učinkovitost, samo je najnoviji u nizu aktualnih razmimoilaženja pa i otvorenih sukoba HDZ-a i MOST-a, koji se posljednjih dana nižu kao na tekućoj vrpci.

Prethodio mu je, naime, razgovor iza zatvorenih vrata u Banskim dvorima na kojem je Karamarko postavio tri nova uvjeta MOST-u za uspješnu suradnje – nastavak kadrovske obnove MUP-a, pri čemu bi se našlo koje mjesto i za HDZ-ovce, da šef PNUSKOK-a bude iz redova HDZ-a te odustajanje od arbitraže u odnosima INA-MOL, jer se pribojava da bismo to mogli izgubiti, rad čega bi MOL-u valjalo platiti pozamašnu svotu. Čelnik MOST-a Božo Petrov uzvratio je upozorenjem da neće podleći ucjenama, jer da to nije dobar način komunikacije, rad koje bi se obje strane trebale “resetirati”.

Orešković – premijer ili kancelar?

Samo dva dana prije toga, na saborskom Odboru za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, bilo je također očigledno kako na toj relaciji teče sve drugo, samo ne med i mlijeko. Nakon što je dan prije ravnatelj SOA-e Dragan Lozančić ostavkom riješio tromjesečnu pat poziciju na čelu obavještajne zajednice, jedan od njegovih prvih suradnika Željko Markić u njegova je nasljednika promoviran glasovima opozicije i MOST-a, ali ne i HDZ-a. Iako su se pokušali izgovoriti  na  pripremu Strategije domovinske sigurnosti, koja bi trebala prethoditi kadrovskom ekipiranju SOA-e, javna je tajna da je za “odbijenicu” presudno bilo izostavljanje prvog potpredsjednika Vlade Karamarka, čiji je resor i nacionalna sigurnost, iz tog kadroviranja.

Nipošto bezazleno, tom je prigodom kulminirao i sukob HDZ-a s premijerom Tihomirom Oreškovićem, za kojega je zastupnik HDZ-a Željko Dilber, jer je s predsjednicom Kolindom Grabar Kitarović prvo (su)potpisao zahtjev za smjenu Lozančića, da bi ga potom najavio za savjetnika u svome kabinetu, ustvrdio da se ne ponaša kao premijer, nego kao kancelar. Stranački mu kolega Ivan Domagoj Milošević otišao je korak dalje pa zapitao premijera je li možda “zaboravio” na odnos glasova u Saboru i tako samo konkretizirao nešto blažu poruku sličnoga sadržaja, kakvu je Oreškoviću koji dan prije uputio i šef stranke Tomislav Karamarko.

Reforme na čekanju!

Dodamo li tomu da Vlada, upravo zbog učestalih ideoloških, programskih ili kadrovskih trzavica, do sad već skoro polovice svibnja nije uspjela pokrenuti, kamoli provesti u djelo niti jednu

od brojnih najavljenih reformi, koga čudi što jedni drugima sve manje uvijeno prijete “razvrgavanjem braka iz interesa”. Da sve  bude i pomalo zabavno, ako je ikomu do zabave u zemlji pred i svakim drugim financijskim kolapsom, pobrinuo se MOST-ov gradonačelnik Omiša Ivan Kovačić. Nakon što je HDZ u gradu na ušću Cetine za šefa lokalnog ogranka stranke opet izabrao Kovačićeva prethodnika u prvoj gradskoj fotelji, Kovačić je partneru na državnoj vlasti isporučio u Hrvata već uvriježeni  komunikacijski folklor “HDZ – *ebi se!”. Pa nekidan i znatno ozbiljniju “Suradnja s HDZ-om praktički više nije moguća”!

Sve to u vrijeme kad je ministar zdravlja, pooštrivši uvjete za Hitnu pomoć (pregleda te medicinska sestra, ako nisi hitan slučaj platiI, odgodio poskupljenje dopunskog osiguranja za 19 kuna. Poslušao je “glas naroda”. Upitno je hoće li i kolegica mu iz resora rada i mirovinskog sustava Nada Šikić na proteste protivu skraćenja roka za obvezni radni staž do 67 godina, 10 godina ranije negoli se prvotni prijedlog. Uz lakonski komentar kako to neće pogoditi generacije pred mirovinom, nego mlađe! (To je ista ona koja je u ožujku rekla kako misli da se državni budžet puni iz – proračuna!!!”). A zato što su se za tu prigodu u “veliku koaliciju” udružili HDZ i SDP pa usprotivili MOST-ovu prijedlogu Božo Petrov ne može u djelo provesti ni snižavanje privilegija saborskih zastupnika i državnih dužnosnika, kamo li će ozbilniju redukciju lokalne (samo)uprave.

Muke po Ustavnom sudu

A na sve to, u dodatnu vremensku stisku potencijalno ih dovodi i  mogući razlaz oko kadrovskog ekipiranja Ustavnoga suda (treba izabrati čak 10 novih sudaca).. Ako u tomu ne uspiju do kraja lipnja (prethodnima mandat itječe početkom srpnja) onda mogu zaboraviti i na sve izglednije prijevremene parlamentarne izbore, barem za ovu godinu (ne imao tko nadzirati ustavnost).

Kako šećer uobičajeno dolazi na kraju, vratimo sve učestalijim, i ne samo jezičkim, nesuglasicama s premijerom Oreškovićem.  Ne samo što se pokazalo da navodno vrsni financmenadžer ima problema i sam sa sobom – u pokušajima da i državom upravlja kao dotad tvrtkom, sve češće udara glavom u zid. Što rad osobnih nesnalaženja, što rad povremenih soliranja, pritom češće na liniji MOST-a nego HDZ-a, iziritiravši Karamarka do te mjere da mu je poručio “Ili suradnja ili ….”! Novi šef koalicijskog partnera HSS-a Krešimir Beljak  je to rekao i bez rukavica “Nek se vrati u svoju Kanadu!”. Možda i bi, kad bi to bilo tako lako, jer iz Teve, kao i prethodno iz Plive, nije ispraćen ovacijama. Dapače, navodno s ozbiljnijim repovima koji mu zagorčati život.

Sve u svemu, ljeto u Hrvatskoj moglo bi biti “veselo”, užareno više rad politike, nego globalnog zatopljenja, koje temperaturu diže u prosjeku za pola Celzijusa godišnje.

 

 I predsjednica se poskliznula na SOA-i

Kao da nesporazumi o obavještajne zajednice nisu bili dovoljni već unutar stranaka u Vladi i premijera, ulje na ti vatru svojom je neoromišljenom izjavom dolila i predsjednica Kolinda Grabar Kitarović. Naizgled ničim izazvana u interviewu za HTV ona je, naime čak dvostruko optužila sad već bivšeg ravnatelja SOA-e, čiju je ostavku, rad “osobnoga nepovjerenja”, zatražila prije tri i pol . Tek sad je otkrila mjeseca kako je razlog tom nepovjerenju   Lozančićevo djelovanje kontra državnih interesa, o kojemu ne može javno govoriti, ali ga izravno optužila i da je bio i osobni špijun bivšeg premijera Zorana Milanovića. Ne samo što je riječ o (pre)teškim optužbama koje na relevantnim mjestima, ako smo pravna država, valja i dokazati, nego se na Lozančiću tako i sama kandidirala za neizbježnu optužnicu. Jer je, ako je radio protivu državnih interesa, debelo okasnila s prijavom na koju je po Kaznenom zakonu obvezatna i kao “obična” građanka, a ako za to nema dokaza, onda ga je teško oklevetala. 

Bandić bi i Vladu preslagivao

Baš kao što to rado i ne tako rijetko čini u zagrebačkoj gradskoj upravi i ZG Holdingu, gradonačelnik metropole Milan Bandić otprije kojih mjesec dana ne krije da bi rado kadrovirao i unutar hrvatske Vlade. Premda njegova stranka “Milan Bandić 365” u saborskoj prevlasti sudjeluje sa samo dva glasa, na sve češće trzavice između HDZ-a i MOST-a prvo se nudio kao ozbiljna  prevaga u novom mješanju karata, jer “glasovi nisu upitni”!? A kad su početkom svibnja ti sukobi na otvorenoj sceni eskalirali,  svoju je ponudu i vremenski oročio na tri mjeseca – “Ako ide ide, ako ne ide, sjest ćemo i dogovoriti

Kad je prije sad već 12 godina Općini Mljet 300.000 četvornih metara platio 5,5 milijuna eura, ruski tajkun Vladimir Jevtušenko valjda ni sanjati nije mogao da do dana današnjeg na tom neuređenom terenu izvan zone Nacionalnog parka do danas ni lopatu neće zakopati, kamoli sagraditi turistički kompleks od stotinjak milijuna eura, pritom zaposliti 300 do 400 osoba. I to u zemlji koja već godinama vapi za investicijama i novim radnim mjestima.

Umjesto toga, prema kratkoj i poprilično nemuštoj informaciji iz Državne uprave za upravljanje državnom imovinom, još uvijek traje razrješavanje imovinsko-pravnih odnosa oko tog zemljišta.  A novac kojim ga je u ime Jevtušenka i njegove tvrtke Financial Fleurus Holding S. A., sa sjedištem u Luxemburgu, isplatio zagrebački zastupnik Adria Sistem d.o. već je, dakako, odavno potrošen.

“Iako je gospodin Jevtušenko ozbiljan investitor i ne misli tako lako odustati, kako sada stvari stoje možda nam i neće preostati doli sudskim putem povratiti uplaćenu svotu što bi, s kamatom, bilo možda i petnanaestak milijuna eura”, kaže odvjetnik Damir Pokupec, pravni zastupnik Adria Sistema. Jer, mi iz DUUDI-ja imamo ipak nešto drukčiju informaciju, prema kojoj je postupak okončan na našu štetu, iako nikako da to dobijemo i “crno na bijelo”.

Kupoprodajni ugovor 2004. potpisao je tadašnji načelnik Mljeta Nikola Hajdić (SDP), jer je to zemljište u knjigama bilo općinsko. No, ubrzo se Državno odvjetništvo u županijskome sjedištu Dubrovniku (na vlasti HDZ) “dosjetilo” da bi ono moglo biti državno i birokratskom procedurom u tomu i uspjelo. Čak je i Hajdić optuživan da je budzašto prodao “atraktivno zemljište”, a to je bilo znakom da je posrijedi pokušaj prikuplanja političkih poena na vječnoj relaciji HDZ-SDP. Jer …

“Ma kakvo atraktivno zemljište, to je neuređen i nepristupačan teren, obrastao gustišem, samo kad govore o tomu podmetnu slike naših biser-jezera. A na našu sreću našao se netko tko bi to pretvorio u turistički raj, zaposlio stotine ljudi, kaže Đivo Market (HDZ), aktualni općinski načelnik. Ali, to je samo najveći ne i jedini naš investicijski problem, niz manjih investitora prošlo je isto kao i Jevtušenko. Čudo neviđeno, jer oko tisuću žitelja živi od turizma. Dosad su nas investitori zaobilazili, iako imamo prostora i za gradnju i za naseljavanje radne snage, a da ne trpi naš privilegirani status Nacionalnog parka. Samo, ne živi se od forme, nego od novih sadržaja, a kako će ih biti ako ulagačima “podmećemo noge”. Pritom, ne želim ni pomisliti što bi se zbilo kad bi općina morala vraćati dug, ako nedajBože do toga dođe. Mogli bismo staviti ključ u općinsku bravu.

Na Fraškeru koče prostorni planovi!?

Jevtušenkov Financial Fleurus holding S. A. je ozbiljna tvrtka, s više od 80.000 zaposlenih, kotira na burzama u Londonu i New Yorku, gradi i zapošljava “širom svijeta”, kazuje nam Pokupec. A da se sa sličnim namjerama u Hrvatskoj i nisu usrećili pokazuje i drugi njihov investicijski pokušaj na rogu istarskoga poluotoka. Na medulinskoj su rivijeri kupili otočić Frašker, ali ni tamo već godinama ne mogu graditi, koče ih – nedefinirani prostorni planovi!!!

Jučer su prodali Plivu i INA-u, danas će prodati Podravku, a sutra vode i šume. Da bi se pokrpale goleme rupe dugova. I kad više ničega ne bude za prodati, ostajemo mi i naše duše, i nas će prodati. I bez onog ‘ako treba’. Njima uvijek treba još nešto više pa tako i još prodaje bogastva. A, ljudi su, kako se ono govori, naše največe bogatstvo. Nas zato za kraj…

I posve je u pravu premijer Tihomir Tim Orešković, ustoličen u dva sata bračnih pregovora MOST-a i HDZ-a, u Bruxellesu ne razumiju Vladin genijalan reformski plan. Takvog nigdje nema i nije bilo. Kad u Komisiji sve shvate, neće skoro imati ništa za prihvatiti, jer Hrvatska će kao prva članica Europske unije, propasti.

Podravka, iznimno uspješna tvrtka, koja je životno važna za stotine tisuća ljudi, kakav je to plijen za neznalice i štetočine, dar s Neba! Naravno, moći će se dobro prodati, kao što se brzo i dobro prodala Pliva – to je rep koji prijeti ‘pomesti’ premijera – kao što je uspješno na upravljanje drugima ‘darovana’ INA. U to nema nikakve sumnje niti dvojbe. Za Podravku će biti jako mnogo dobrih interesenata, takva prilika se ne pruža baš često, kupiti krunski dragulj.

Zato smo ovih dana slušali kako je dobar Ivica Todorić jer ”u Agrokoru zapošljava 40.000 ljudi” i hajde onda dignimo mu spomenik, on je nacionalni junak. Ali, osim gomile državnih poticaja, izrabljivanja zaposlenika i iskorištavanja dobavljača, ima još jedan veliki detalj koga ni gospođa predsjednica niti gospodin premijer ne žele spomenuti uopće. Koncern Agrokor od lani i nije baš hrvatski, iz vrlo jednostavnog i jasnog razloga. Lani je Agrokor od ruskog Sberbanka dobio 500 milijuna eura kredita, a tako velik iznos upućuje na više od zaduživanja – u kome je do grla inače – ukazuje na prodaju.

Danas, to zna uglavnom svatko, nema više nacionalnih tvrtki i kompanija, i o tome nitko i ne govori, ali onaj dio koji neka država ima u njima, (pro)daje se možda samo u slučaju smrti. Baš bismo voljeli doživjeti takve prodaje, u Njemačkoj, Francuskoj, Švicarskoj, Skandinaviji… Prodati se uvijek može, ali ključno je, a što onda?

Kad se uđe u Sabor, ne samo na sat ili dva, nego tamo radite svoj posao, jasno je kako je zastupnicima zapravo dobro i koliko im je dobro. U redu, njihov je to posao, izabrani su za njega na izborima, ali pitate se kad doživite, što će im još povlastice i beneficije, ali treba im još i još…

Cijelo Međimurje i pola Slavonije odlazi izvan zemlje, raditi i živjeti. Čak i obitelji s tek rođenom djecom. Ljudi različita profila, sudbina i konteksta. Samo jedno ime je isto, odlaze. Ovdje, ne da nema nade, nema ničega više. I to naprosto nikoga ne dira i nikoga ne zanima. Oni imaju Hrvatsku, kako je to rekao prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman ‘imamo Hrvatsku!’’. Nije ništa novo, ljudi su odlazili, odlazit će još,  uostalom EU je zajednička država. Ali, postao je trend razvoja Hrvatske, odlazak ljudi. Kamo god, samo da se odavde ode. I ja sama o tome ozbiljno razmišljam, Francuska, Belgija, Švicarska… osobito ako ste svoje dijete podigli za život.

I tako će u zemlji ostati politička elita i oni koji ni mirovinu ne mogu steći ni dočekati. Prirodna selekcija će ih odnijeti. I ostat će samo oni koji vladaju. Njima zbilja trebamo omogućiti da imaju smještaj po mjeri, da imaju naknadu za odvojeni život, sve moguće putne troškove pokrivene, da mogu objedovati kad žele po najpovoljnijim mogućnostima i da se mogu korstiti najkomotnijim prijevozom…

I onda je to stvarnost – oni imaju Hrvatsku.

A mi, koji smo ih birali ili to čak i nismo, nemamo ništa. Tko je ono rekao i mislio na bolji život? Nema ga. Život je negdje drugdje.

Vlada jedva ima sto dana vladanja, a velike bure viju se političkom scenom. Od preslagivanja do silovanja. Teško je reći što je gore, ali bolje nije ništa.

 

Onaj tko se nadao i mislio da će Hrvatska imati reformsku vladu koja će raditi drugačije nego što smo svjedočili svih ovih godina, što HDZ-ovih, što SDP-ovih vlada, vjeru u to može gotovo pokopati. Jedine stvari koje se ne mijanjaju jesu igre i spletke kao na dvoru kralja Luja XIV, bezbroj povlastica političke elite i loš rad bez ikakvih posljedica. Spominjanje reformi toliko se izlizalo, da je postalo neprepoznatljivo.

 

Priče o preslagivanju vlasti u Saboru, odnosno slijedom toga o rekonstrukciji vlade, zasule su javnost sa svih strana, tako da bi se moglo bez pretjerivanja ali i vrlo logično zaključiti, kako u teško sklopljenoj suradnji malo toga valja. Poznati reformator i demokrat, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, već je daleko odmakao na tom putu i kako sam kaže, budimo bez brige, ako se može dogoditi, dogodit će se. Kao da se itko brine kad je on u pitanju. Zna se da on sa svojom mrežom u metropoli radi što hoće pa to može samo primijeniti i na nacionalnoj razini.

 

‘’Sve je pod kontrolom’’, kaže jedan od najvjerodostojnijih članova Kabineta, ministar vanjskih poslova Miro Kovač, samo ne pod njihovom kontrolom nego njemačkom i američkom, kako smo tome svjedočili posljednjih dana. Dok ministar financija Zdravko Marić uvjerava sebe i sve nas kako je ‘’investitorima ulio nadu i povjerenje’’, valjda nas neki tsunami od investicija čeka. Prema riječima nezavisnog zastupnika Stipe Petrine, u braku koji je sklopljen teškom mukom ima silovanja, jer HDZ siluje MOST.

 

Da, takvu vladu zaista nitko nema, samo možda uzori Hrvatske, Poljska i Mađarska, najnazadnije članice EU.

 

 

 

 

božo Petrov

Božo Petrov zadnjim snagama batrgajući se, iskoristivši sve sms poruke “svog mozga”, “kviska” i asove iz rukava, počeo je izlaziti u javnost pričama o narušenim odnosima unutar Vlade, pri čemu, očito zaboravlja da on sam osobno snosi golemu odgovornost i veliki dio krivice za dijeljenje karata, na koncu najavljujući čak i prepuštanje vlasti nekome drugome, istovremeno se ne izjašnjavajući kome to točno, dajuć’ pitijske odgovore, ukoliko se ne provedu obećane reforme.

Dogodilo mu se upravo ono čega su svi bili svjesni ali ne i “mali iz Metkovića” od prvoga dana – HDZ ga je počeo lomiti u komplotu s drugim strankama. Nemajući kuda, stisnut, jer ogromna krivica za postavljanje premijera i ne činjenje leži na MOST-u, prvenstveno njemu, očito ga smeta, pa osjeća, nagonski, da se mora opravdati, barem svojim biračima, koje je i tako izgubio u rekordnom roku. Nema tome dugo kako se sav ustreptao penjao stepenicama Pantovčaka predsjednici kao pučkoškolac ozaren, noseći s Karamarkom potpisne liste.

Psihološki pritisak i promjena mišljenja

Još u vrijeme razgovora i pregovora s SDP-om, Karamarko je tada u oporbi, opušteno i dobro informirano, čekao svoj trenutak, a Petrov je napravio zaokret u jednom danu. Dobio je, što je javna tajna, usred pregovora i dogovora s SDP-om prijeteće pismo, a koje je bilo sasvim dovoljno da ustukne, bude zgrožen i isprepadan, te zamijeni SDP s HDZ-om u formiranju buduće vlade. Izletjevši s Pantovčaka ko metak, Petrov se obrušio na SDP, optužujući ga za rad iza leđa. “Mogao je i bolje”, bio je zaključak mnogih, koji su slušali njegovo nemušto i potpuno nevjerojatno obrazloženje prekida pregovora s SDP-om, znajući za pismo. Petrov nije izdržao psihološki pritisak pismuljka, par poziva rodbine i… slomio se. Ono što je uslijedilo kasnije, posve mu je uništilo imidž bilo kakvog političara i prije negoli je to postao. A sada znamo da nikada niti neće. U tom trenutku, bilo je krajnje degutantno svoj osobni slom i strah pripisivati SDP-u, blatiti ga i podastirati provizorne razloge za prekid pregovora. Tada smo shvatili tko je Petrov. Istina, za pismo nije trebao reći javnosti, ali nije trebao niti bacati kamenje, kao dobar vjernik na bilo koga. No uzme li se u obzir njegov kapacitet, ili podkapacitiranost u politici, zar je zaista naivno mislio kako ga neće “stiskati”, s kim će u komplot za buduću vladu? Vremenom se pokazalo i kako mu prigodno pristaje uzrečica “Tko o čemu, kurva o poštenju”, jer samo govori o njemu, ali od toga nacija nikakve koristi nema.

Nije on kriv, ima jasan i specifičan termin u psihologiji za takav model ponašanja, uprijeti prstom u drugoga i okriviti ga za svoj neuspjeh. Tako se i Petrov sada, nakon što je previše vremena prošlo, obrušio na Karamarka, s kojim je hodao istim korakom, i penjao se po stepenicama Pantovčaka s osmjehom, predajući predsjednici izborne liste i kandidate. Onda mu se činilo sve ružičasto. Nacija je gledala s podsmjehom. Uvijek je narod bio pametniji od političara i oni već dugo kotiraju kao dežurni klaunovi u smiješnoj zemlji Hrvatskoj. Tako je rimska “kruha i igara” stoljećima kasnije u zemlji Hrvata dobila inačicu za opću zabavu, “Politike i igara”.

U nedostatku argumenata, jer ništa se ne radi već mjesecima u ovoj državi, Petrov je odlučio odbrusiti Karamarku, koji ako ništa drugo ima duži staž, više plasiranih laži i krajnje suspektan (sjetimo se naslovnice dnevnih novina i njegove izjave: Podmeću mi da želim preuzeti HDZ), model operiranja, da bi mu spočitnuo prijateljstvo s Jozom Petrovićem.

“Mislio sam na određene ljude koji se javno hvale kako su u dobrim odnosima s određenim ljudima koji su danas u Vladi. Mogu otvoreno reći, to je gospodin Petrović. On je javno na suđenju Sanaderu rekao da je on konzultant MOL-a. Dakle, radi za drugu državnu stranu tvrtku, ne radi za interese hrvatske tvrtke. I onda se on javno hvali kako je dobar s Karamarkom. Jako su mi to čudne stvari. Ovim putem bih pozvao gospodina Karamarka da se ogradi od toga”, rekao je Petrov, nadodavši kako netko može biti prijatelj u privatnom životu, no druga je stvar način kako treba funkcionirati država i vlast. “To je potpuno odvojeno od nečijih osobnih interesa, i bojim se da ovdje nije samo u pitanju osobni interes, nego interes nekih drugih država”, spomenuvši i izdaju nacionalnih interesa. Pa se nakon ovog saznanja u javnosti poznatog godinama, počeo opravdavati kako MOST nije kočničar (a niti skretničar), već je gurao reforme. Koliko je to MOST-u uspjelo, vidljivo je svakim danom sve više. A neuspjeh se kažnjava odstupanjem. Uhvatio se Petrov INA-e, upravljačkih prava, arbitraže. Malo je konsterniran, malo optimističan.

Zasmetao mu je Jozo Petrović, inače blizak Karamarku, bivši član Uprave INA-e koji je 2013., uhićen u akciji USKOK-a u aferi kupovine informacije o tajnim USKOK-ovim istragama. Petrović je slovio za Sanaderovog čovjeka od povjerenja, i sudjelovao u dogovorima oko prodaje INA-e Mađarima. A sad Petrova smeta što je Petrović navodno blizak i sa šefom HDZ-a Karamarkom, pa ga je odlučio javno prozvati, zbog prijateljstva navodeći i nacionalnu maltene izdaju, interese. Karamarko je mrtvo hladno odgovorio “malom koji se izgubio na palubi” – kako nema namjeru odreći se prijatelja Petrovića.

Petrov se trza pred sam izbačaj iz politike. Ima mnogo drugih krucijalnih stvari u ovoj zemlji, u što se god takne, treba popraviti, koje je MOST mogao forsirati kao vladajuća klika, a INA, MOL i ostali procesi u postupku, zasigurno nisu to, što se očekivalo od njih. Uglavnom, ova Vlada s MOST-om, nije do sada napravila ništa!

Dobar “hint” dali su, a tako sve zapravo i počinje, kada je Milan Bandić izjavio kako je s Kramarkom razgovarao o preslagivanju Vlade. Darinko Kosor već tjednima govori o preslagivanju i beskorisnoj Vladi, a HDZ je najavio i preslagivanje igrača, ukoliko nema rezultata. Tu je jasno dano do znanja da Orešković i Petrov više nemaju što tražiti u politici. Suradnja između HDZ-a i MOST-a ne funkcionira, mora doći do preslagivanja, a preslagivanje je postao najčešće upotrebljavani termin – ovoga tjedna.

Potpredsjednik Vlade Petrov sazvao je presicu, te na njoj žestoko kritizirao navodne pokušaje rasprodaje državne imovine, tj. INA-e, komentirajući Bandićeve izjave, “kako čestita ljudima koji imaju obraza razgovarati o preslagivanju Vlade s osobama koje su više puta ležale u Remetincu”.

Pogubljeni Petrov, ispustivši konce, koji su mu se mrsili od samog početka, spomenuo je i referendum o rezanju plaća saborskim zastupnicima, dodavši znakovitu rečenicu od svega što je izrekao prije nje – “Spreman je napustiti Vladu, ukoliko se reforme ne provedu”.

“Mi nikada nismo ni bili u braku, niti smo sada u braku. To je jedan odnos u kojem svatko ima svoj cilj. Nama je interes provesti reforme, radi toga smo se i uključili. Iskreno se nadam da je drugoj strani također interes i da se u tome poklapamo. MOST je gurao reforme zadnja tri mjeseca. MOST je zaslužan što smo uspjeli progurati i Zakon o političkim strankama i ukidanje Ureda bivšeg predsjednika i još ide nekoliko zakona. Mislim da bi bilo fer priznati kako mi želimo promjene, te da ih druga strana krene prihvaćati”, rekao je Petrov, na svoje slabašne zasluge.

MOST nije napravio ništa epohalnog po svoje birače, građane niti državu. Tek kozmetičke promjene, zamagljivanje kako se nešto radi, a sve čega se dohvatio u posljednja tri mjeseca je – Bogu za plakat, a naciji za žalovanje.

Ako Petrov tvrdi da je na djelu izdaja nacionalnih interesa, što je čekao tri mjeseca? Što nije prvoga dana, od tog saznanja to javno izrekao? Ili će se opet snebivati kao neiskusna mlada, što se radi u ovoj državi, kojoj je upravo on potpredsjednik. Tri mjeseca zna o izdaji nacionalnih interesa i sada izlazi s njima van? A  ukoliko nije znao do sada, radi se o apsolutnom amateru, koji ne može sjediti na tako važnoj poziciji, pa niti na stolcu u Vladi. No jedno je jasno, Petrov bi zaigrao ali se boji lopte i krivog udarca. Optužuje, proziva, ali nikoga jasno imenom i prezimenom, tako da mu nitko niti ne može odgovoriti. Puca u prazan gol i maši “ceo fudbal”. Nije jasno što želi postići. Premda je svojim nehotičnim potezima do sada postigao samo revolt svojih birača koji ga smatraju izdajicom. Drmao bi politikom, ali ne bi bio odrješit, procesuirao bi, ali ne bi prokazao aktere. U konačnici njegovo djelovanje kao potpredsjednika Vlade, je nula bodova, prazan skup, ništa korisnoga po narod.

Da bi se došlo do krajnje komične situacije. Na upit misli li da bi neki MOST-ovci mogli promijeniti stranku, Petrov je rekao kako nema takve informacije. On izgleda sve posljednji sazna. “Ako usporedite politiku zadnjih 20  godina, i da se prilikom svakih izbora rješavala politička trgovina foteljama”… Što je izazvalo opće oduševljenje, premda ga se nije pitalo, no visjelo je u zraku slijedeće potpitanje: A tko je došao iz Metkovića, i zasjeo u fotelju, ako se nešto tako krucijalno promijenilo, u izboru podobnih?

Osvrnuo se Petrov i na pravosuđe, rekavši kako će se ove godine donijeti šest najvažnijih zakona za RH. Osim proračuna koji je bio donesen, napravljen je i akcijski plan reformi koji je koordinirao predsjednik Vlade. Ako će se taj akcijski plan ispoštovati, onda će ova Vlada biti uspješnija od prošle u prvoj godini mandata”, rekao je Petrov.

Naciji ne treba prolazno vrijeme uspješnosti, već uspješna Vlada, koja se ne muva i ne presipa iz šupljeg u prazno, već ona koja će konačno početi raditi. Što u ovom slučaju s MOST-om i HDZ-om, uopće nije slučaj.

Petrov se bavi trivijalnim stvarima poput: rezanje plaća zastupnicima, pa kako taj prijedlog nije prošao u Saboru, on bi forsirao referendum, ne misleći kako je ljudima dosta i previše gluposti i njegovog mizernog, ništavnog djelovanja.

Ali si je dao sam od sebe, u jednom trenutku još tri mjeseca pragmatičnog djelovanja u Vladi. Sam od sebe – ukoliko ne uspiju u provedbi reformi i ciljeva s kojima su i ušli u Vladu, pa je u redu potrošenog vremena, i neka netko drugi čini vlast. Tri mjeseca je previše za ovakvu politiku izgubljenog čovjeka i MOST-a.

“Ako ne uspijemo, onda je vrlo jasno. Dakle, mi nismo ispunili interes, nismo ispunili reforme, nismo ih mogli napraviti i onda mislim da je vrijeme da se prizna da stvari ne funkcioniraju i da netko drugi čini tu vlast”, zaključio je Petrov.

Bilo bi bolje da prizna odmah sada, da ne razvlači narod. Jedina reforma koja treba ovog državi i napaćenom narodu je reforma Vlade. To bi bio najbolji potez. Hvale vrijedan i častan.

Jedna naizgled bezazlena rečenica iz dijela obiteljske biografije hrvatskog premijera Tihomira Oreškovića, mogla bi biti povod da se zapitamo tko, zapravo, stoji iza projekta nove HDZ-ve i Mostove Vlade i nije li riječ o vrhuncu projekta koji je započeo i prije 1990., točnije, možda već krajem 70-ih godina prošlog stoljeća. Baš u vrijeme kad je objavljeno da će ga Domoljubna koalicija i Most potpisima podržati kao kandidata za premijera, mediji su se romantično raspisali o tome kako je završio u Kanadi: rodio se u Zagrebu 1966., a samo godinu, dvije kasnije obitelj je, poput mnogih suvremenika, odlučila trbuhom za kruhom u Kanadu, gdje su se skrasili u Hamiltonu. Predaja kaže da se Tihomirov otac Dane, inače inženjer, vrlo brzo snašao u bijelom svijetu. Zaposlio se kao radnik u jednoj od brojnih tvornica i istodobno bio vrlo aktivan u brojnim hrvatskim društvima. I tako: „dok se maleni Tihomir školovao, otac se uspinjao po društvenoj ljestvici hrvatske dijaspore u Kanadi, te je nakon devedesetih bio i predsjednik HDZ-ova odbora za Hamilton“, kaže romansirana priča o tome koji su korijeni novog premijera. Uzmemo li u obzir činjenicu da se ubrzo nakon njegovog dolaska u Zagreb, gdje je prije nekoliko mjeseci kupio i počeo obnavljati stan od 300 četvornih metara u centru grada, Oreškovićeva obitelj družila s obitelji prve hrvatske predsjednice Kolinde Grabar Kitarović, te da njihovo prijateljstvo zapravo datira još od kraja 90-ih, kada je ona (od kolovoza 1997. do listopada 1998.) bila savjetnica u Veleposlanstvu RH u Ottawi, ne čudi da je Orešković dogurao ovako daleko.

Dijaspora s Domovinom

Prema podacima iz 2011. godine, procjenjuje se da u Kanadi živi oko 97.050 Hrvata i to uglavnom u većim kanadskim gradovima. Usporedbe radi, u SAD-u se 2005. godine čak 401.208 osoba izjasnilo kao Hrvati, u Njemačkoj je, prema podacima iz 2014. godine, živjelo i radilo 263.347 Hrvata, dok procjene za Austriju kažu kako ih je oko 90.000. Statistika kaže da na statističkom podrčju Toronta živi oko 30.600 Hrvata, na području Vancouvera oko 11.200 njih, a na području Hamiltona oko 9.750 Hrvata, dok je u ostalim gradovima Kanade taj broj i za trećinu manji. Prva hrvatska župa osnovana je još 1950. godine, u Windsoru, vrlo brzo osnovane su župe u Torontu, Hamiltonu i Vancouveru, koje su središta snažnog povezivanja hrvatskih emigranata, koji preko Crkve nastoje zadržati čvrstu vezu s Hrvatskom. Do danas u Kanadi je osnovano 17 hrvatskih rimokatoličkih župa, koje su se, opet kroz djelovanje Crkve, čvrsto povezivale s Domovinom, nerijetko i u kontekstu snažnog djelovanja UDBE u dijaspori, ali i čvrste „poduzetničke“ veze Hrvata iz dijaspore s Domovinom, koje su se uvijek preklapale s političkima.

Povijest putovanja Hrvata i povratak

Pogledamo li u povijest naše mlade države, ideja o tome da bi ljudi koji su „negdje vani nešto stvorili“, mogla dati snažan poticaj razvoju države, jedna je od glavnih fiksacija prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kojega neki također smatraju projektom stvorenim izvan Hrvatske. Tako novinar Romano Bolković u jednome od svojih tekstova u Objektivu spominje kako službene biografije kažu da je Tuđmanu putovnica vraćena 1987., nakon čega je putovao u Kanadu i SAD, no da postoje i dokazi da je Tuđman putovao u inozemstvo i desetak godina ranije. Među ostalim i u Švedsku, gdje se navodno sastao s jednim od simbola hrvatske dijaspore, Brunom Bušićem, ali i – Carlom Bildtom. Iz tog vremena seže i teorija kako je Tuđman i desetak godina prije nego što se Hrvatska odcijepila od SFRJ i proglasila svoju samostalnost, već tada slovio kao netko tko će u tom procesu imati vrlo važnu ulogu i bez koga se ništa od toga neće odviti.

Jedan od svjedoka toga vremena i jedan od prvih povratnika na visokoj poziciji u Hrvatskoj je Branko Salaj, ministar informiranja u ratnoj Vladi, zatim veleposlanik, pa ravnatelj Hrvatske novinske izvještajne agencije, koji je i sam vrlo rano, s 19 godina, otišao u Švedsku.

Uloga ljudi iz dijaspore u vlasti u ratno je vrijeme zasigurno bila jedan od jamaca u kojem će se pravcu stvari razvijati ako određene snage preuzmu političku moć te mogućnost da odlučuju o tome kako će se upravljati imovinom u vlasništvu države. No, Salaj je još vrlo „pristojan“ simbol onoga u što se ideja o važnoj ulozi dijaspore za Hrvatsku kasnije prometnula, slično kao i četvrti predsjednik hrvatske Vlade od osamostaljenja države, Hrvoje Šarinić. Kao mladić, zaposlio se u zagrebačkom poduzeću Hidroprojekt, odakle ga 1962. šalju na specijalizaciju u Francusku, no umjesto planirana tri mjeseca, tamo ostaje punih 25 i vraća se u Hrvatsku po umirovljenju, 1987. godine, da bi pomalo ušao u hrvatsku politiku. Iz te generacije najviše je prašine iza sebe podigao Gojko Šušak, ratni ministar obrane, inače iseljenik u Austriju, pa kasnije u Kanadu, gdje se školovao i dogurao do osnivanja vlastitih soboslikarskih i ugostiteljskih tvrtki, koji je također imao izrazito naglašenu vezu sa hrvatskom iseljeničkom zajednicom. Organizator je prve Tuđmanove turneje po Kanadi te skupljanja novca za HDZ, koji je HDZ-u iz Kanade za prvu predizbornu kampanju navodno donio 4 milijuna dolara, a kasnije mu se na teret stavljalo da je u vojsci omogućavao napredovanje ljudima bez odgovarajućeg obrazovanja i iskustva, pa čak i da je njegova supruga kadrovirala u tajnim službama. Jedan od najružnijih primjera povratničke gramzivosti vjerojatno je Ivo Sanader, tip s relativno kratkim stažem u Austriji, tijekom kojega se, kao dijete iz obitelji u kojoj ima svećenika i časnih sestara, čvrsto povezao sa katoličkom misijom. Također je bio ključan za skupljanje novca za HDZ u Austriji, nakon čega se vratio u Hrvatsku i bio nagrađen: prvo mjestom  intendanta HNK u Splitu, pa funkcijom u Ministarstvu znanosti i tehnologije, kasnije i stanom i pozicijom zamjenika ministra vanjskih poslova, te mjestom predstojnika Tuđmanovog ureda. Teško je reći je li on već tada u nekim inozemnim krugovima bio predodređen za predsjednika HDZ-a i premijera, ili su političke veze iz Ministarstva vanjskih poslova kasnije u tome presudile, no nema sumnje da je povratnička biografija i povezanost sa inozemstvom vrlo značajna u tome.

Plavuša s Harwarda

Zanimljivo je da je upravo Sanader u svojoj upravi zaposlio kasnijeg premijera Zorana Milanovića i današnje predsjednice, Kolinde Grabar Kitarović. Mnogi kažu kako je karijeru započela i završila kao „Plavuša s Harwarda“: profesionalno je započela kod Sanadera u Ministarstvu znanosti i tehnologije, da bi se 1993. zajedno s njim preselila u Ministarstvo vanjskih poslova, gdje je najprije radila kao savjetnica u Uredu zamjenika ministra (Sanadera), a potom kao načelnica odjela za Sjevernu Ameriku. Zatim 1997. odlazi u Veleposlanstvo RH u Kanadi. Nakon pada Račanove Vlade, u prosincu 2003. imenovana je ministricom europskih integracija, u Vladi – Ive Sanadera. Upućeni opet kažu da u prvim nastupima nije znala mnogo o integracijama, no kao i slavni lik iz filma, do kraja mandata postala je simbol onoga što se upornim zalaganjem, učenjem i isticanjem može. U siječnju 2005. postala je voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju Europskoj uniji, a nakon što su spojeni Ministarstvo vanjskih poslova i Ministarstvo europskih integracija, imenovana je i ministricom vanjskih poslova i europskih integracija. Za vrijeme njezinog mandata Hrvatska je započela je pregovore za članstvo u EU, što je, bez sumnje, omogućilo da stekne vrlo značajne veze u svijetu, kako s čelnicima drugih zemalja, tako i s dijasporom. Od 2008. do 2011. bila je na dužnosti veleposlanice u SAD-u, a od srpnja 2011. pomoćnica glavnog tajnika NATO-a za javnu diplomaciju, što danas, nakon povratka u Hrvatsku, kandidature i pobjede na predsjedničkim izborima u siječnju prošle godine, zvuči kao sinekura na kojoj je neko vrijeme samo trebala predahnuti i pripremiti se. Zainteresiranoj javnosti poznati su, naime, njeni intervjui iz tog razdoblja u kojima puno prije nego što HDZ uopće donosi odluku o njenoj predsjedničkoj kandidaturi, kao tada nebitna članica HDZ-a šalje poruke preko medija u kojima govori kakva bi bila njena uloga da se to dogodi, ili kakvi političari Hrvatskoj trebaju. Kao i kod Sanadera nekada, ili Oreškovića danas, teško se oteti dojmu da ju je netko negdje pripremao za najveću životnu ulogu.

Tihomir Orešković u kontekstu…

Bez sumnje, ona je veza između Tihomira Oreškovića i tehnokratskog dijela HDZ-a koji je kroz projekt Mosta uložio značajnu energiju da se smijeni SDP-ova Vlada, koja baš nije bila fascinirana sintagmom da su „Hrvatskoj hitno potrebne reforme“, pogotovo ne u kontekstu u kojemu dobar dio tih junaka to predmnijeva. Tihomir Orešković, pragmatičan je tip kojemu je jasno da će do pokretanja gospodarskih kretanja najlakše doći rasprodajom preostalog dijela hrvatske srebrnine, što se danas ufino kaže „da  nastavkom privatizacije svega onoga što ne mora biti u vlasništvu države možemo osigurati da ta imovina bude u funkciji vraćanja dugova i osiguranja bolje egzistencije hrvatskih građana“. Neće to, sasvim sigurno, biti onaj cirkus od privatizacije koji se početkom 90-ih odvijao pod kapom Hrvatskog fonda za privatizaciju, tijekom kojega su tzv. investitori skinuli kožu s radnika koje su preuzeli u tvrtkama, poslali ih na burzu (na skrb države), uništili tvrtku i onda rasprodavali terene u vlasništvu tvrtke. Stižu nam vodeći svjetski financijaši, ljudi koji su na svojim pozicijama pregovarali o milijardama dolara i svojim matičnim kompanijama osiguravali što bolju poziciju, među ostalim i tako da se neka mala tržišta u potpunosti podrede interesu velikih.

To je onaj stil koji se spominje kada se govori o Barru, Tevi i Tihomiru Oreškoviću te činjenici da je Pliva od kada ju je Teva preuzela otpustila značajan broj radnika, izgubila dio proizvodnje i dio tržišnog udjela na europskom, pa čak i na domaćem tržištu, pri čemu je riječ o kompaniji čija zarada odlazi vlasniku kroz dividendu, dakle opet – izvan granica Hrvatske. To je onaj stil privatizacije koji se spominje i u vezi s privatizacijom dijela nekadašnje Hrvatske pošte i telekomunikacija. Čelnu ulogu u toj privatizaciji imao je također slavni povratnik i vlasnik patenata koje nitko nikada nije vidio, Ivica Mudrinić. Njegov je posao u HPT-u bio izdvojiti jedno unosno slovo – telekomunikacije – te ih pripremiti za privatizaciju. Ili, poslati dio radnika koji bi stranom vlasniku mogli biti višak na burzu (na teret države), te omogućiti što jednostavniji ulazak novog vlasnika u kompaniju. Za to je, među ostalim, nagrađen zadržavanjem čelne pozicije u T-HT-u punih 15 godina i utješnim mjestom u matičnoj kompaniji, Deutsche Telekomu, s koje se može igrati i uloge uglednog poslodavca u Hrvatskoj. U međuvremenu, T-HT značajno je povećao kolač koji ima na hrvatskom tržištu, sve do toga da je ušao i u distibuciju električne energije te postao simbol napretka države. No, taj primjer zorno pokazuje kako se preko kompanija države stavljaju pod kontrolu: puno desetlječe u Hrvatskoj se razgovara o mogućnosti da neki veći hrvatski gradovi uvedu moderni bežićni internet i građanima omoguće besplatno surfanje, što su suradnici Milana Bandića u veljači 2013. pompozno i najavili. No, ne samo da se to nije ostvarilo, nego to više nitko niti ne spominje, bez sumnje  zbog toga što to nipošto ne bi odgovaralo njemačkom vlasniku.

Tihomir Orešković nakon uspješne karijere u financijama međunarodno snažne farmaceutske kompanije  tijekom koje je pred kraj zarađivao i 800.000 do milijun dolara mjesečno, u Hrvatskoj se sigurno ne mora obogatiti. Kao ni Milan Račić, kojega mediji danas predstavljaju kao iskusnog menagera i poduzetnika i kandidata za ministra gospodarstva, koji je dio života, gle čuda, također proveo u Kanadi. Navodno je u nekim avionskim kompanijama vodio pregovore vrijedne više od dvije milijarde dolara, a u Hrvatskoj je donedavno bio relativno slabo poznat javnosti, osim onoj uskoj, poslovnoj.

Takvim maherima, nema sumnje, neće trebati da založe obraz onako bijedno kako je to učinio Sanader, već si mogu dopustiti nonšalantnu poziciju onih koji će usmjeravati kako ćemo i kome prodati ostatak svoga srebra i tko će i kako preko tog srebra sutra do kraja vladati nama. Oni su tek jedna od poluga koja treba omogućiti da se što veći dio državne omovine stavi u funkciju vraćanja dugova, uz stalnu tezu kako su inozemni ulagači, točnije vodeći bankari, oduševljeni idejama za smanjenje duga koje im je predstavio budući hrvatski premijer.

Od Hrvata do Amerikanaca, Kanađana…

Netko od kolega novinara ovih je dana na Facebooku dobro primijetio kako je smiješno vjerovati u to da je inozemnim bankarima stalo da smanjimo dug i tako podignemo kreditni rejting zemlje, te smanjimo kamate koje plaćamo zbog rizika, uzmemo li u obzir činjenicu da bankari zarađuju i žive upravo na – kamatama. Bilo bi to kao da režu granu sami sebi i može imati smisla jedino ako kompanijama iz svojih država omoguće ulazak na ovo tržište. A koliko god se mi kleli u to kako je država loš gospodar, ponekad se doista teško sjetiti hvatske kompanije u koju su strani investitori uložili, a da je ona zadržala proizvodnju, isti, ili barem približan broj radnika, da otvara nove proizvodne pogone ili radna mjesta u Hrvatskoj, te da zajednici donosi korist.

Za one kojima se čini da je „predaja“ Hrvatske države povratnicima sa snažnim inozemnim vezama bila specifičnost isključivo HDZ-a, valja podsjetiti da je trenutno jedan od ključnih ljudi u državi i američki Hrvat Dragan Lozančić (ujedno i hrvatski i američki državljanin), od lipnja 2014. godine ravnatelj SOA-e, kojeg je za tu funkciju predložio bivši premijer Zoran Milanović, a s tim se složio bivši Predsjednik Ivo Josipović. Lozančić se u Hrvatsku vratio 1991. godine, na inicijativu Gojka Šuška, s čijom obitelji je u prijateljskim odnosima, pa je ubrzo po povratku dobio visoke funkcije u Ministarstvu obrane. Smatraju ga bliskim desničarskim krugovima, ali i velikim stručnjakom, pa je, valjda, to prevladalo da bude imenovan ravnateljem SOE u vrijeme lijeve vlasti. Ili prijateljstvo s Milanovićem, iz vremena kada je ovaj kao zaposlenik Ministarstva vanjskih poslova radio na poslovima vezanim uz NATO, u čemu je imao i Lozančićevu podršku iz Ministarstva obrane.

Cookies nam pomažu pri pružanju usluga. Korištenjem naših usluga, prihvaćate naše korištenje cookies-a. Vidi više

Cookies Kolačići (COOKIES) Kako bi ova web stranica radila ispravno te da bismo bili u stanju vršiti daljnja unaprjeđenja stranice u svrhu poboljšavanja Vašega iskustva pregledavanja, ova stranica mora na Vaše računalo spremiti malenu količinu informacija (cookies) . Preko 90 % svih web stranica koristi ovu praksu, no prema odredbama Europske unije od 25. ožujka 2011. obvezni smo prije spremanja kolačića zatražiti vaš pristanak. Korištenjem web stranice pristajete na uporabu kolačića. Blokiranjem kolačića i dalje možete pregledavati stranicu, no neke njezine mogućnosti neće Vam biti dostupne. Što je kolačić? Kolačić je informacija spremljena na Vaše računalo od strane web stranice koju posjetite. Kolačići obično spremaju Vaše postavke, postavke za web stranicu, kao što su preferirani jezik ili adresa. Kasnije, kada opet otvorite istu web stranicu internetski preglednik šalje natrag kolačiće koji pripadaju toj stranici. Ovo omogućava stranici da prikaže informacije prilagođene Vašim potrebama. Kolačići mogu spremati širok raspon informacija uključujući osobne informacije (kao što je Vaše ime ili adresa e-pošte). Ipak, ova informacija može biti spremljena jedino ako Vi to omogućite – web stranice ne mogu dobiti pristup informacijama koji im niste dali i ne mogu pristupiti drugim datotekama na Vašem računalu. Zadane aktivnosti spremanja i slanja kolačića Vama nisu vidljive. Ipak, možete promjeniti postavke internetskog preglednika tako da možete sami birati hoćete li zahtjeve za spremanje kolačića odobriti ili odbiti, da pobrišete spremljene kolačiće automatski pri zatvaranju internetskog preglednika i slično. Kako onemogućiti kolačiće Isključivanjem kolačića odlučujete da li hoćete dopustiti pohranjivanje kolačića na vašem računalu. Postavke kolačića mogu se kontrolirati i konfigurirati u vašem internetskome pregledniku. Za informacije o postavkama kolačića, odaberite internetski preglednik koji koristite. Chrome Firefox Internet Explorer 11 Internet Explorer 7, 8, 9, 10 Safari Opera Ako onemogućite kolačiće, nećete moći koristiti neke od funkcionalnosti na web stranicama Vipneta. Što su privremeni kolačići? Privremeni kolačići ili kolačići sesije uklanjaju se s računala po zatvaranju internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju privremene podatke, poput stavki u košarici za kupnju. Što su stalni kolačići? Stalni ili spremljeni kolačići ostaju na računalu nakon zatvaranja internetskog preglednika. Pomoću njih web-mjesta pohranjuju podatke, kao što su ime za prijavu i zaporka, tako da se ne morate prijavljivati prilikom svakog posjeta određenom mjestu. Stalni kolačići ostat će na računalu danima, mjesecima, čak i godinama. Što su kolačići od prve strane? Kolačići prve strane dolaze s web-mjesta koje gledate, a mogu biti stalni ili privremeni. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pohraniti podatke koje će ponovo koristiti prilikom sljedećeg posjeta tom web-mjestu. Što su kolačići treće strane? Kolačići treće strane dolaze s reklama drugih web-mjesta (kao što su skočne ili bilo koje druge reklame) koje se nalaze na web-mjestu koje gledate. Pomoću tih kolačića web-mjesta mogu pratiti korištenje interneta u marketinške svrhe. Da li objektivno.hr koristi kolačiće? Da, s primarnim ciljem kako bi naše web stranice vam omogućile bolje korisničko iskustvo. Kakve kolačiće koristi objektivno.hr i zašto Privremeni kolačići (engl. Session cookies) – to su privremeni kolačići koji ističu (i automatski se brišu) kada zatvorite internetski preglednik. Objektivno.hr ih koristi da omogući pristup sadržaju i omogući stvari koje možete učiniti kada se prijavite sa svojim podacima na objektivno.hr. Trajni kolačići (engl. Persistent cookies) – obično imaju datum isteka daleko u budućnosti te će ostati u vašem pregledniku, dok ne isteknu, ili dok ih ručno ne izbrišete. Objektivno.hr koristi trajne kolačiće za funkcionalnosti kao što su “Ostanite prijavljeni”, što korisnicima olakšava pristup stranicama kao registriranom korisniku. Također koristimo trajne kolačiće kako bi bolje razumjeli navike korisnika, tako da možemo poboljšati stranicu prema vašim navikama. Ova informacija je anonimna – ne vidimo individualne podatke korisnika. Da li na web-stranici ima kolačića treće strane? Ima nekoliko vanjskih servisa koji korisniku spremaju limitirane kolačiće. Ovi kolačići postavljeni su za normalno funkcioniranje određenih mogućnosti koje korisnicima olakšavaju pristup sadržaju. Za mjerenje posjećenosti objektivno.hr koristi Google analytics. Ako želite onemogućiti da vam navedeni servis spremaju kolačiće, možete to učiniti: Google Analytics Opt-out. Objektivno koristi kolačiće u svrhu oglašavanja vlastitih proizvoda i usluga, te usluga i proizvoda svojih partnera koji bi korisnika mogli zanimati. Prikazivanje oglasa koje korisniku dostavlja objektivno.hr ili partner omogućuje se putem kolačića koje objektivno.hr, odnosno treća strana može postaviti u Web-preglednik korisnika. Korisnik uvijek može samostalno regulirati primanje kolačića putem postavki svojeg Web preglednika. Dodatne informacija oko isključivanja kolačića Trenutno postoji nekoliko web-stranica za isključivanje pohranjivanja kolačića za različite servise. http://www.allaboutcookies.org/ http://www.youronlinechoices.eu/

Close