Nakon što nam se ostvario san kojega nismo mogli ni zamisliti, ovo veličanstveno srebro na prsima naših nogometnih junaka, nakon 20 je godina Hrvatska odjednom, poput Trnoružice, podigla svoju glavu i pokazala srce. Iz beznađem dotučene nacije, vatreni su momci izvukli ono najbolje- ponos da smo ponovno dio pobjedničke nacije. Onaj ponos kojega su nam davno oduzele sve političke garniture svojim lošim odlukama, ponižavajući nas i dovodeći na rub siromaštva, svojom nas nesposobnošću pozicionirajući na samo začelje Europe.
Tako je lijepo bilo proteklih dana biti građanin ove države, koja se složno ujedinila, prateći fantastičan ritam dečkiju na terenima u Rusiji. Kucalo se kao jedno srce, disalo zajedno, veselilo, malo je tko od početka uopće mislio da će Lukina ekipa dogurati do izvan svoje skupine, a kamoli otići dalje. O tome su vjerojatno sanjali samo najveći idealisti, ali i naši Vatreni predvođeni staloženim čovjekom, Zlatkom Dalićem, koji nam je vraćao vjeru u nas same.
I kao kada je princ na bijelom konju stigao, poljubio uspavanu ljepoticu, a ona širom otvorila svoje lijepe oči, gledajući iznenađeno svijet oko sebe, tako smo se i mi spontano probudili, počeli grliti, vjerovati i nadati se. Da ćemo konačno postati jedna pristojna država, koju će, osim u sportu, svijetu respektirati i zbog drugih vrijednosti, ne samo tog lijepog Jadranskog mora i tisuće otoka. Već da će nas početi uvažavati zbog nas samih, našega truda, jer, iskreno rečeno, mi smo najviše zla napravili sami sebi svojim višegodišnjim podjelama. Zbog ideologije, društvenih statusa, kriminala i lopovluka određenih struktura na najvišim stepenicama piramide, toliko nas je toga razjedinilo da smo se gledali gotovo preko nišana. Strahovali smo da će biti dovoljna sekunda da krenemo jedni na druge, a onda… onda bi to bio naš definitivni kraj.
Kao da je čarobna vila zamahnula štapićem, poslala naše momke na sportska borilišta, a oni su, poput pravih srčanih heroja odlučili napraviti još jednu misiju- ujediniti nas ponovno. Pokazati nam kako je to kada si pun snage, srčanosti, kada se smiješ, plačeš i veseliš zajedno, kada strepiš i bodriš, a sve s istim ciljem. Da pokažemo da smo mala, ali hrabra zemlja koja je znala pobijediti u miru, ali se potom podijelila zbog svojih demona iznutra. Mi smo naštetili sami sebi, ne Europi, nije ni ona ružičasta bajka.
Zato se ne treba obazirati na sve one koji sada pokušavaju ponovno unijeti podjele među nama, koristeći taj doček Vatrenih oko kojega se danima mnogi prepucavaju, neka i to prođe. Pokažimo da smo iznad toga, da smo sazreli i kao društvo i kao nacija sa svim svojim manjkavostima. Pokažimo da smo u 27 godina samostalne Hrvatske nešto naučili, a to je – poštovati sami sebe. Nije prekasno.
