BEČKE KONJUŠARČINE

Ponekad skoknem na astralno putovanje, doživim vantjelesno iskustvo i pogledam plavi planet s pristojne udaljenosti, negdje iz gornjih slojeva stratosfere. Među oceanima, pustinjama, džunglama i zaleđenim područjima nazire se i pokoja lijepa zemlja, a među tim lijepima ima i jedna mala, neobično lijepa, na idealnom mjestu. Naša zemlja. Zemlja bečkih konjušara. Imade u toj našoj […]

Ponekad skoknem na astralno putovanje, doživim vantjelesno iskustvo i pogledam plavi planet s pristojne udaljenosti, negdje iz gornjih slojeva stratosfere.

Među oceanima, pustinjama, džunglama i zaleđenim područjima nazire se i pokoja lijepa zemlja, a među tim lijepima ima i jedna mala, neobično lijepa, na idealnom mjestu. Naša zemlja.

Zemlja bečkih konjušara.

Imade u toj našoj zemlji svakakvih čudesa prirode.

Plodne ravnice izbrazdane rijekama, rječicama i potocima, zeleni brežuljci iz kojih se ponegdje izdižu planine, ne previše visoke, uglavnom presvučene bogatim crnogoričnim i bjelogoričnim šumama. Sa planina i šuma izobilje vode lagano klizi u nizine.
S južne strane zemlju zapljuskuje toplo, kristalno čisto more koje s toplim vjetrovima upuhuje i onaj poznati, nježni mediteranski ćuh duboko u unutrašnjost. Položaj i klima – koja je uprav onakva kako je čovjeku najugodnije, ni prevruće ni previše studeno – stvoriše rijetko viđeno izobilje hrane i vode.

Naseljavaše i osvajaše tu zapanjujuću zemlju mnogi, od pračovjeka, neolitskih stočara i vučedolskih majstora do Ilira Rimljana i Kelta.

No zemlja, nekim čudom, najduže ostade u rukama naroda kojeg kasnije prozvaše bečkim konjušarima.

Ponajviše zbog karaktera koji vazda pokazivahu. Oduvijek i zauvijek predani i dobri sluge, a loši gospodari. Nikada ne stvoriše nacionalnu slogu i viziju, bijaše odvajkada međusobno suprotstavljeni do apsurdnih granica, kao da se svak’ prepire i živi u neslozi s još trojicom konjušarčića u sebi.

Bijaše oni uvijek i pobožna čeljad.
Podanici i poslušnici Crkve oblikovani i indoktrinirani baš kako popovi željaše; neuki, primitivni i zadrti, prepuni licemjerja, laži, idolopoklonstva, mitomanije i iracionalnosti, netrpeljivi i agresivni spram slabijih, drugih i drugačijih.
Ali gospodare uvijek štovaše uz besramno ulizivanje. Često ratovaše i izginuše za svoje gospodare koji ih uvijek nemilice pljačkaše i otimaše im sve što je vrijedilo; od umova i drumova, do plodova i brodova.

Samo jedno razdoblje, jedan mali dio njihove povijesti u drugoj polovici dvadesetog stoljeća, bijaše vrijeme značajnog prosperiteta. Društvo koje tada niknu iz veličanstvene borbe s fašističkom pošašću bijaše napredno na svim područjima; izgradiše konjušari tada škole, fakultete, bolnice, tvornice…
Ali ubrzo na sve to pljunuše.

Naposljetku, gotovo sasvim slučajno, dobiše priliku kakvu tako mali narodi dobivaju jednom ili nijednom u tisuću godina; posložiše im se sretne karte i ostaše sami, svoji na svom, u svojoj državi, slobodni da njome upravljaju po svojoj volji i pameti.

No kako bi bečke konjušarčine drugačije upravljale nego onako kako su to radile stoljećima; ubrzo nakon euforičnih slavlja, dok se još barjaci vijahu i mahniti krici „slobodi” u čast i slavu u ušima odzvanjahu, bahato, uz žestoku mržnju i porugu, udariše šakom u nos svakoga sebi bliskog, a drugačijeg.
U isto vrijeme imovinu i sva prirodna bogatstva pokloniše bjelosvjetskim jebivjetrima, cvjećarima, šoferima i snalažljivim sitnim kriminalcima.

Pozvaše i stare gospodare u mantijama i one sa bečkoga dvora, pokloniše im se ponizno i predaše im dostojanstvo, sve bogatstvo, umove i drumove, plodove i brodove…

Silazeći iz stratosfere, sa svog putovanja bespućima astralne zbiljnosti, još malo bacim pogled na našu dolinu suza.

I sada, evo baš sada, gospodari pripremaju konjušare za rat protiv neke sile koja im navodno prijeti. Valja im tamo u rat poći i dokazati bečkokonjušarsku odanost.
Jer branit će gospodari konjušare, konjušarke i konjušarčiće, kako kažu, od zlih sila ako zatreba.
No kao znak pažnje i zahvalnosti valja gospodarima ponešto darovati.

Ponudiše tako bečke konjušarčine i more svojim gospodarima, da ga dobrano izbuše u potrazi za crnim zlatom kojeg, eto, i konjušari imaju.

I izbušit će ga jer konjušarima je ulizištvo važnije od svega; oni žele biti priznati, potapšani po ramenu, vole orgazmički uživati u iluziji da su svijetu važni, značajni, da su isti; neprestano žele dokazivati da nisu balkanska sirotinja s opančarskom poviješću brdovitog Balkana već da pripadaju u aristokratski svijet fine gospode sa zapada.

Predaše već gospodarima – zbog te iluzije i šačice talira mita – svoje dostojanstvo, obrazovanje, zdravlje i budućnost svoje djece i njihovih potomaka.
I more će predati bez spomena vrijednog otpora.
Sjetih se dok sam silazio, ne znam kako i zašto, scene iz onog čuvenog filma u kojoj smiješni starac kaže: „Buši, buši, hahahaha…buši, hahahaaha…”

Proćerdaše te raspikuće, te bečke konjušarčine, sve vrijedno što su imali; upropastiše tvornice, škole, fakultete i bolnice.
Upropastiše zemlju koju nikada i ničime ne zaslužiše.
I nastaviše živjeti kao i stoljećima prije, u konjušarskoj mučnini i praznini, u lažima, mitovima i legendama, u oskudici i u pustopoljini srca i duha.

No nakon kiše, koliko god dugo padala, uvijek dolazi sunce. Mora doći.

POPULARNE KATEGORIJE